Mapiranje tonova je proces kojim se slika, obično fotografija, prilagođava tako da se visoki raspon tonova ispravno pojavljuje u mediju koji nije nužno dizajniran da ih nosi. Ovaj proces uključuje razumijevanje dva osnovna koncepta: slike visokog dinamičkog raspona (HDR) i slike niskog dinamičkog raspona (LDR). HDR slike imaju veliku razliku između niskih i visokih tonova, tamnih i svijetlih, dok LDR slike imaju puno manji raspon između tonova. Fotograf ili foto manipulator mogu koristiti mapiranje tonova za promjenu podataka u HDR slici kako bi se bolje prikazali na monitoru ili drugom mediju koji je LDR prirode.
Osnovni način na koji radi mapiranje tonova je pomalo kompliciran, ali razumijevanje slika visokog i niskog dinamičkog raspona može pojednostaviti stvari. HDR ili slika visokog dinamičkog raspona ima širok raspon tonova, a to su stupnjevi svjetline i tame. To znači da netko tko vidi HDR sliku može vidjeti veliku razliku između najsvjetlijih i najtamnijih tonova boje, tako da raspon u “plavim” ili “crvenim” može biti prilično dramatičan na ovoj vrsti slike.
Nasuprot tome, LDR ili slika niskog dinamičkog raspona ima manje razlike između različitih tonova. Netko tko vidi LDR sliku mogao bi primijetiti da najsvjetliji i najtamniji tonovi jedne boje više nalikuju jedni drugima nego na HDR slici. Mnogi digitalni fotoaparati mogu snimati HDR slike, ali računalni monitori obično mogu prikazati samo LDR slike. To znači da bi netko tko gleda oštru, moćnu fotografiju na monitoru računala mogao vidjeti da je dosadna i bez tonskog raspona. Najsvjetlije i najtamnije boje HDR originala učinkovito se gube u LDR mediju, koji zadržava samo srednji raspon i “odsijeca” više i niže tonove.
Mapiranje tonova, međutim, omogućuje nekome da manipulira fotografskom slikom tako da se raspon tonova dostupnih u HDR-u ispravno prikazuje kroz LDR kontekst. To se obično postiže stvaranjem tri ili više fotografija, a ne samo jedne slike. Svaka od ovih slika snima se pri različitim ekspozicijama, što mijenja vrijeme u kojem kamera prima svjetlost. Time se stvara niz slika koje su u osnovi iste, ali sa širokim rasponom tonova, svjetla i tama, snimljenih na svakoj slici.
Fotograf tada može koristiti mapiranje tonova kako bi u suštini kombinirao ove različite slike zajedno u jednu konačnu sliku. To stvara rezultirajuću sliku koja se može gledati na LDR mediju, kao što je računalni monitor, ali ima jasnoću i raspon tonova HDR slike. Korištenjem mapiranja tonova umjetnik može stvoriti konačnu fotografiju koja bilježi raspon tonova koji bi se inače izgubili prilikom izravnog prijenosa između dva formata.