Medicaid specijalist, koji se ponekad naziva i Medicaid konzultant, osoba je koja pomaže ljudima da se kvalificiraju za Medicaid bez iscrpljivanja njihovih resursa i imovine. Medicaid, program državnog osiguranja koji zajednički financiraju savezna vlada Sjedinjenih Američkih Država i vlade pojedinih država, osmišljen je za plaćanje troškova zdravstvene skrbi za siromašne, ali je također osiguravatelj posljednje instance za dugotrajnu skrb. Prije svega u ovom području Amerikanci mogu tražiti usluge stručnjaka za Medicaid, koji će im pomoći u snalaženju u ponekad složenim pravilima, kao i ograničenjima imovine i prihoda, koja su nametnuta podnositeljima zahtjeva za ovo državno osiguranje.
U Sjedinjenim Državama troškove medicinskih usluga za one koji si to ne mogu priuštiti i koji nemaju zdravstveno osiguranje obično plaća Medicaid. Općenito, prosječni Amerikanac koji si ne može priuštiti medicinske usluge ili zdravstveno osiguranje nema problema s kvalificiranjem za Medicaid i nema potrebe za profesionalnim konzultantom koji bi pomogao u procesu prijave. Dugotrajna skrb, međutim, nije medicinska skrb – samo oko 5% skrbi koja se pruža takvim pacijentima je medicinske prirode, a ostatak su poslovi čuvanja, kao što su kupanje, odijevanje i jelo. Općenito, dugotrajnu skrb najviše trebaju starije osobe, no budući da to nije medicinska njega, samo mali dio takvih troškova pokriva Medicare, američko zdravstveno osiguranje za starije osobe.
Imućni općenito mogu podmiriti troškove dugotrajne skrbi bilo iz vlastitih sredstava ili uz osiguranje dugotrajne skrbi. Siromašni obično već ispunjavaju uvjete za Medicaid, pa ako im je potrebna dugotrajna skrb, oni su već pokriveni. Srednja klasa, međutim, često si ne može udobno priuštiti osiguranje za dugotrajnu njegu, čije su premije obično prilično skupe, no njihova ušteđevina i drugi resursi možda neće isplatiti produženo razdoblje skrbi, pogotovo ako je dom za starije osobe neophodan. Medicaid stručnjak može pomoći tim ljudima da se kvalificiraju za Medicaid, a da pritom ne “troše” svu svoju imovinu.
Prilikom utvrđivanja imovine u svrhu ispunjavanja uvjeta za Medicaid, neke se smatraju “ubrojivim”, a druge neubrojive, prema pravilima koja se razlikuju od države do države. U 2010., na primjer, osoba općenito može imati imovinu od najviše 2,000 USD (USD) i mjesečni prihod od 50 USD ili tako. Međutim, kada se razmišlja o paru, supružnik koji ne treba dugotrajnu njegu — „supružnik iz zajednice“ — može zadržati sav svoj prihod i može zadržati polovicu imovine para do oko 110,000 USD, uz kuću , automobile i neke druge osobne stvari poput odjeće i nakita. Sve što je iznad ovih granica, koje se godišnje prilagođavaju inflaciji, mora platiti medicinsku ili dugotrajnu njegu u programu koji se naziva procesom “smanjivanja potrošnje”. Specijalist Medicaida analizirat će imovinu i prihode para te formulirati plan da se u ovom procesu potroši što je moguće više novca, čime se očuva što veći dio imovine para.
Mnogi Amerikanci misle da će, kako postanu stariji, jednostavno prenijeti svoju imovinu na druge članove obitelji. Problem s ovim pristupom je u tome što Medicaid ima zakonsko pravo na razdoblje od pet godina “ogleda unatrag”, što mu daje pravo da poništi sve takve transakcije napravljene u petogodišnjem razdoblju prije prijave za Medicaid ili da par smatra financijski odgovornim za vrijednost svake takve transakcije. Dobar stručnjak za Medicaid, međutim, znat će kako reklasificirati imovinu, pa čak i prihod – zakonski – kako bi smanjio utjecaj trošenja na minimum i pomogao u očuvanju imovine.