Medicinski ozon, kondenziraniji i čistiji oblik ozona od onog što postoji u Zemljinoj atmosferi, terapijski je alat koji se koristi u liječenju različitih medicinskih stanja. Korištenje ozona pokazalo se korisnim za poboljšanje cirkulacije, isporuke kisika i funkcije imunološkog sustava. Kao i kod svakog medicinskog postupka, postoje nuspojave i rizici povezani s medicinskom ozonom terapijom. Iako je njegova upotreba široko prihvaćena na mnogim mjestima, ovaj tretman nije dopušten u svim zemljama i regijama, uključujući mnoge dijelove SAD-a.
Medicinski ozon, koji je 1840. godine otkrio homeopat Joseph L. Martin, prvi je put korišten kao dezinfekcijski agens za sterilizaciju kirurških instrumenata i operacijskih soba. Do kasnog 19. stoljeća ozon se koristio diljem Europe za pročišćavanje zaliha vode ubijanjem raznih bakterija i virusa. Terapeutska uporaba ozona u početku je zabilježena u medicinskom časopisu iz 1885., a njegova prva dokumentirana medicinska uporaba dogodila se 1892. kada je korišten kao lijek za tuberkulozu (TB). Tijekom Prvog svjetskog rata, medicinski ozon se uspješno koristio za liječenje upala i infekcija među ranjenim vojnicima.
Smatra se oblikom terapije kisikom, medicinski ozon ne napada samo viruse i bakterije, već se vjeruje da njegova svojstva detoksikacije temeljena na kisiku razgrađuju toksine u tijelu. Smatra se da kisik koji ozon isporučuje u krvožilni sustav, tkiva i organe pomaže potaknuti obnovu stanica i zdravu proizvodnju stanica. Povećana razina kisika u krvi također djeluje na promicanje zdravog krvotoka i razvoja.
Unošenje medicinskog ozona u ljudsko tijelo može se dogoditi na nekoliko načina. Može se ubrizgati, udahnuti, inhalirati, progutati i primijeniti lokalno. Injekcija i insuflacija uvode ozonski plin izravno u mišić, arteriju ili tjelesnu šupljinu. Udisanje i gutanje događa se baš kao što impliciraju njihove metode, pri čemu se gutanje vode natopljene ozonom događa oralno, rektalno ili vaginalno. Kada se primjenjuje lokalno, ozon se kombinira s uljnom bazom, aplicira u svom čistom plinovitom obliku izravno na centralizirano mjesto, ili se kombinira s dimetil sulfoksidom (DMSO) i upija u kožu uz pomoć tjelesnog odijela.
Ozonizacija krvi, nazvana autohemoterapija, oblik je terapije koja se koristi za liječenje bolesti poput AIDS-a, hepatitisa i autoimunih stanja poput artritisa. Autohemoterapija uključuje vađenje krvi iz pacijenta, davanje joj ozona i ponovno unošenje u tijelo. Ozonizacija krvi može dovesti do oštećenja stanica povezanog s stvaranjem reaktivnih vrsta kisika (ROS), također poznatih kao slobodni radikali, što potencijalno može dovesti do degenerativnih bolesti.
Vjeruje se da primjena ozona pojačava učinak lijekova i suplemenata na pacijentov sustav. Kao rezultat toga, doze određenih lijekova moraju se prilagoditi kako bi se izbjeglo predoziranje i, u nekim slučajevima, toksičnost. U situacijama kada se koristi eter, korištenje medicinskog ozona treba izbjegavati jer je kombinacija to dvoje iznimno opasna.
Osobe koje su trudne, nedavno su pretrpjele srčani udar ili imaju trombocitopeniju – niske krvne pločice – ne bi trebale provoditi medicinsku terapiju ozonom zbog potencijalno ozbiljnih komplikacija. Nuspojave povezane s medicinskim ozonom uključuju otežano disanje, abnormalne otkucaje srca i bol u prsima. Produljena primjena ozona također može dovesti do kolapsa cirkulacije.