Medijska pristranost je percipirana predodžba da tisak ima i zagovara specifično stajalište, umjesto da izvještava vijesti ili emitira programe na objektivan način. Takva se pristranost često odnosi na medije u cjelini, kao što je novinski lanac, ili određena televizijska ili radijska mreža, umjesto na pojedinačne novinare ili pisce televizijskih emisija.
Gotovo je nemoguće da bilo koja mreža ili novinarska publikacija ne bude optužena za neku pristranost. Suptilne stvari kao što su izbor riječi, vremenska ograničenja u programiranju i sponzori mogu sugerirati da organizacija nije neutralna. Svaki pojedinac koji izvještava ili piše vijesti također mora naporno raditi kako bi se zaštitio od otkrivanja vlastitog mišljenja. Ova mišljenja mogu otkriti pristranost jednostavno kroz odabir riječi ili infleksije i ton glasa prilikom iznošenja vijesti.
Jedan oblik medijske pristranosti je neuključivanje različitih stajališta na priču. Često se može smatrati da ne uključuje suprotno gledište, ali bilo bi praktički nemoguće uključiti sva gledišta o određenom pitanju, budući da ljudi pristupaju pitanjima iz više od dva smjera. Na primjer, oni koji pripadaju marginalnim političkim strankama poput Libertarijanaca ili Zelenih, često smatraju da njihovo stajalište nije adekvatno zastupljeno u novinarstvu.
Međutim, ovaj neuspjeh u predstavljanju svih strana priče možda nije namjerna pristranost. Vijesti možda jednostavno nemaju vremena za pokrivanje svih gledišta i mogu se držati klasičnih “strana”, kao što su lijeva i desna, u pokušaju suzbijanja medijske pristranosti. Mediji još uvijek mogu tehnički biti pristrani jer ne mogu predstavljati sva gledišta.
Neka medijska pristranost prilično je očita. Zapravo, neke postaje ili programi poznati su po tome što vijesti prezentiraju na način koji jasno zauzima definiranu poziciju. To vrijedi za programe poput Kluba 700, koji tumače vijesti s konzervativnog kršćanskog stajališta. Neke zemlje također pokazuju pristranost u svojim programima kada vlada kontrolira medije.
U Kini su, na primjer, određeni programi dopušteni, dok drugi možda nisu, a određene priče se mogu pisati dok se druge moraju zanemariti. Ovo je pokušaj kontroliranja načina na koji stanovništvo razmišlja o svijetu, što pomaže u održavanju vladine kontrole nad ljudima. Druge zemlje također predstavljaju vijesti na način koji je nagnut prema određenom skupu ideala. Nekoliko islamskih zemalja, na primjer, kontrolira medije i naginje ih da veličaju vjerske ideale. To je često slučaj u teokracijama.
Još jedan primjer medijske pristranosti koji se obično javlja u islamskim zemljama, pa tako i u SAD-u, predstavlja predstavljanje činjenica koje pokazuju pristranost na nacionalnoj i međunarodnoj razini. U većini slučajeva, kada se u predstavljanju vijesti u SAD-u raspravlja o ključnim svjetskim temama, o tim se pitanjima obično raspravlja u smislu kako ih percipiraju Amerikanci, a ne kako ih percipira svijet.
Mnogima je zanimljivo gledati vijesti iz drugih zemalja, a koje su sada široko dostupne na različitim kabelskim mrežama. Te se priče obično uvelike razlikuju od onih koje prezentiraju tradicionalni američki mediji, iako i one mogu imati određenu pristranost. Irska informativna postaja mogla bi ispitati odluke SAD-a u odnosu na to kako to utječe na Irsku, na primjer. Britanske informativne postaje često imaju globalniji pogled, ali ipak mogu pokazati određenu pristranost.
Jedna od prednosti globalne komunikacije kakva sada postoji je da ljudi imaju pristup širokom rasponu pogleda. Bez obzira gdje netko živi, on ili ona vjerojatno mogu čitati blogove iz Švedske, slušati radijske vijesti s Bliskog istoka, čitati kineske novine ili gledati televiziju koja kritizira njihovo društvo. Ovaj pristup ima način suzbijanja medijske pristranosti jer omogućuje ljudima da sami prouče vijesti, u širem kontekstu. Neki ljudi preferiraju medije koji su otvoreni u svojoj pristranosti, jer im prezentiraju informacije koje potvrđuju njihova vlastita mišljenja.