Međunarodna jurisdikcija je vršenje sudske vlasti nad osobom optuženom za ratne zločine, genocid ili zločine protiv čovječnosti od strane međunarodnog kaznenog suda u svrhu odlučivanja o krivnji i kazni. To je u nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda (ICC) i posebnih međunarodnih kaznenih sudova koji se povremeno osnivaju za procjenu kršenja ljudskih prava i humanitarnog prava u određenim zemljama. Ovlaštenje za sustav međunarodne jurisdikcije proizlazi iz međunarodnog prava i usvajanja ugovora o osnivanju MKS-a i relevantnih dokumenata o ljudskim pravima i humanitarnom pravu koje su ratificirale mnoge zemlje diljem svijeta.
Obično je nadležnost teritorijalna. Država ima odgovornost da procesuira ljude za zločine počinjene unutar njenih granica. Protivno je uvriježenom shvaćanju nacionalne nadmoći dopustiti bilo kojoj vanjskoj zemlji ili entitetu da dopre u zemlju i izvrši vlast nad stvarima i građanima koje država kontrolira.
Razvoj međunarodnog prava i usvajanje pojma temeljnih ljudskih prava promijenili su jurisdikcijski krajolik. Kao rezultat zločina koje su počinili nacisti u Drugom svjetskom ratu i kasnijih slučajeva genocida i razornih državnih ili vojnih akcija protiv civilnog stanovništva, svijet je razvio principe humanitarnog prava koji su na kraju ratificirani u sporazumu. Po potrebi su u zemljama bili angažirani međunarodni sudovi za procesuiranje optuženih za zločine. Njihova međunarodna jurisdikcija i autoritet proizašli su iz same zemlje i rješavanja ratnih sukoba.
Međunarodna zajednica je 2002. osnovala ICC da služi kao forum za kršenje ljudskih prava i humanitarnog prava. MKS potvrđuje međunarodnu nadležnost nad osobom u svakom slučaju kada država u kojoj su djela počinjena nije u mogućnosti učinkovito procesuirati optužene. Na taj način, ICC ostvaruje komplementarnu nadležnost, odnosno nadležnost umjesto prirodne nadležnosti neke zemlje u predmetu.
Međunarodna jurisdikcija sastavni je dio ovlasti MKS-a i ima tendenciju daljeg širenja jer sve više zemalja usvaja principe koji štite civilno stanovništvo i osuđuju zločine. Postoje, međutim, protivnici koji smatraju da je ova vrsta nadležnosti previše arbitrarna, neorganizirana i da nije čvrsto utemeljena u zakonskoj proceduri. Smatraju da je teritorijalna nadležnost povijesno bila prikladan mehanizam za vršenje državne kontrole nad pojedincima i da je još uvijek najbolja metoda, čak i u slučajevima zločina protiv stanovništva koji šokiraju savjest.