Oslobodjenje međunarodnog duga je organizirani pristup za smanjenje ukupnog iznosa duga koji država duguje stranim investicijskim tvrtkama i vladama, ili za smanjenje plaćanja i kamata na takve dugove. U 20. i 21. stoljeću ublažavanje međunarodnog duga u početku se usredotočilo na zemlje u razvoju koje Svjetska banka zajednički naziva teško zadužene siromašne zemlje (HIPC). Od 2001. godine, to se sastojalo od 41 zemlje s zajedničkim dugom od 170,000,000,000 američkih dolara (USD) prema inozemnim vjerovnicima. Procjenjuje se da 90% nacija koje duguju ovaj dug nije imalo dovoljan izvoz ili dohodak bruto nacionalnog proizvoda (BNP) za održavanje duga na sadašnjoj razini ili za njegovo otplatu tijekom vremena. Od 2011. međunarodno otpuštanje duga također spada u uvjete duga država prvog svijeta, uključujući neke članice Europske unije, kao što su Grčka i Irska, kao i dugove ratom razorenih država prema međunarodnoj zajednici, kao što je Irak.
Kada se raspravlja o oslobađanju međunarodnog duga, fokus se obično stavlja na tri međunarodne organizacije koje vrše kontrolu nad takvim dugovima: Međunarodni monetarni fond (MMF), podružnica Svjetske banke koja se naziva Međunarodna udruga za razvoj (IDA) i Afričku Fond za razvoj (AfDF). Budući da međunarodni dugovi također uvelike duguju nekoliko prvih svjetskih središnjih banaka u naprednim zemljama, međunarodno rasterećenje duga također se raščlanjuje prema tome je li dug dug Pariškog kluba ili ne. Pariški klub je neformalna Grupa deset nacija koja preko MMF-a financira razvoj u trećem svijetu. Ova organizacija Grupe deset (G10) osnovana je u Parizu, Francuska, 1961. godine, a u početku je uključivala sljedeće zemlje: Japan, SAD, Kanadu i sedam zemalja Europske unije: Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemskoj i Švedskoj.
Sveobuhvatna svrha potpunog oprosta duga ili smanjenja duga je da su međunarodne organizacije poput IDA-e koje imaju evidenciju o takvim dugovima također odgovorne za upravljanje razvojnim programima kako bi pomogle zemljama trećeg svijeta u modernizaciji. Ovaj proces se smatra značajno otežanim i kontraproduktivnim kada nacija ima dug koji se povećava iz godine u godinu i smanjuje domaću potrošnju. Argumenti protiv otpisa duga ističu, međutim, da, kada je to učinjeno, siromašni u većini zemalja nisu imali koristi od procesa jer su te zemlje već bile u stečaju. Otpuštanje duga takvim državama često koristi samo korumpiranim, totalitarnim ili na neki drugi način loše upravljanim vladama koje su uopće stvorile neodrživ dug. Unatoč tim ograničenjima u korist siromašnih, donesena je odluka iz 2005. godine poznata kao Multilateralna inicijativa za otpis duga (MDRI) kako bi se tijekom nekoliko godina u potpunosti otklonili dugovi svim HIPC zemljama koje su držane kroz IDA, MMF i AfDF.
Podmirenje duga za Irak, koje je procijenjeno na 125,000,000,000 USD od 2003. godine, uključivalo je 37,150,000,000 USD dugova državama članicama Pariškog kluba, a ostatak duguje drugim međunarodnim skupinama i državama kao što je Saudijska Arabija. Dio duga u Pariškom klubu smanjen je za 80% gotovo odmah, a SAD su, na primjer, oprostile 4,100,000,000 dolara duga koje je Irak dugovao SAD-u 2004. Druge nacije koje su se kasnije pridružile Pariškom klubu, povećavši svoje članstvo na 18 zemlje, oslobodile su Irak 80% duga Pariškog kluba 2005., a Rusija je posljednja članica koja je Iraku oprostila njegov dug, oslobađanjem 12,000,000,000 USD koje je Irak dugovao Rusiji 2008. godine.
Jedan od razloga zašto je za otpis duga Iraku trebalo dvadeset godina, od prijedloga 1988. do pune provedbe svih članova Pariškog kluba 2008., bila je činjenica da se Irak smatrao sposobnim servisirati svoje dužničke obveze putem eventualne prodaje svojih golemih rezervi nafte. To je stvorilo presedan za ublažavanje međunarodnog duga inače solventnim nacijama. Označeni su kao zemlje koje nisu HIPC za čije se probleme s dugom smatra da zahtijevaju specifičnu analizu od slučaja do slučaja prije poduzimanja bilo kakve radnje.