Pojam “meka znanost” ponekad se koristi za označavanje grana znanstvenog istraživanja koje se više oslanjaju na nagađanja i kvalitativnu analizu nego na strogo pridržavanje znanstvene metode. Ova se fraza često koristi kao pejorativna, što je razlikuje od “tvrde znanosti”, s implikacijom da je samo čvrsta znanost prava znanost. Brojna područja mogu se smatrati mekim znanostima, uključujući društvene znanosti, psihologiju i antropologiju, iako ta područja zapravo predstavljaju mješavinu meke i tvrde znanosti.
U tvrdoj znanosti žarište su eksperimenti. Istraživači postavljaju eksperimente koji se mogu pažljivo kontrolirati i reproducirati i koriste te eksperimente za testiranje hipoteze, prikupljajući podatke koji se mogu analizirati na različite načine kako bi prikupili informacije o ishodu eksperimenta. Tvrda znanost se oslanja na izravno promatranje i ponosi se što je uravnoteženija i nepristrana što je više moguće. Cilj je prije svega doći do činjenica.
Meka znanost može ili ne mora uključivati eksperimente, ovisno o području, a eksperimente je možda teže kontrolirati ili reproducirati. Psihološke studije, na primjer, imaju niz varijabli koje se ne mogu kontrolirati, što otežava analizu podataka iz takvih eksperimenata ili traženje od drugih istraživača da ponove eksperiment. Ova grana znanosti koristi pretpostavke i otvoreniju raspravu, umjesto da se drži jasno definiranih granica, činjenica i tema, a nagađanja u mekoj znanosti mogu biti nedokaziva eksperimentima i drugim istraživanjima.
Psihologija se često koristi kao primjer meke znanosti. Neke grane psihologije zasigurno teže u mekom smjeru, budući da ova znanost uključuje istraživanje ljudskog uma, svijesti i drugih skliskih tema. Međutim, psiholozi su također uspjeli organizirati vrlo uspješne eksperimente kako bi testirali hipoteze, a ti eksperimenti su se jasno mogli ponoviti, pokazujući sve osobine teške znanosti.
Neki ljudi sugeriraju da je granica između meke i tvrde znanosti uglavnom umjetna i da su razlike između njih dvije možda pretjerane. Neki znanstvenici se slažu s ovim stajalištem, radije prave razliku između dobre i loše znanosti, a ne tvrde i meke znanosti, te ističu da se mnoge od navodnih “tvrdih znanosti”, poput fizike, oslanjaju na goleme skokove logike i nagađanja, posebno na višim razinama. Da je Einstein bio ograničen okvirima tvrde znanosti, na primjer, možda nikada ne bi došao do ove teorije relativnosti, budući da je teorija uključivala mnogo nagađanja i znanstveni skok vjere kada ju je prvi put smislio.