Spomen-poezija ima za cilj prisjetiti se ili stihovima pohvaliti voljenu osobu koja je preminula. Nazivaju se i elegijama, te se pjesme čitaju naglas na pogrebnim službama ili objavljuju u pokojnikovu čast. Ne postoje jedinstveni stilovi ili pravila vezana uz memorijalnu poeziju. S proliferacijom memorijalnih web-mjesta i stranica na mreži, spomen-pjesme postaju sve popularnije sredstvo za sjećanje na nekoga.
Poezija je oblik književne umjetnosti. Grčki filozof Aristotel pokušao je definirati poeziju u svojoj “Poetici”. Aristotel je vjerovao da je razlika između pjesnika i povjesničara nadilazila stihove i prozu, ali se radi o tome da potonji hvata sirove činjenice, a prvi hvata sirove emocije osobe ili događaja. Klasična, srednjovjekovna i ranomoderna poezija slijedila je niz postavljenih pravila i obrazaca od klasičnog daktilnog heksametra do engleskog jambskog pentametra preko anglosaksonske aliteracije. Modernija poezija, poput one Emily Dickinson, pokušala je razbiti takva pravila i omogućiti više kreativnosti.
Ova vrsta poezije je zbirka trenutaka, sjećanja i osjećaja usmjerenih na pojedinca. Mogu biti vrlo osobne, povezujući pjesnika s umrlim ili općim proslavama neke osobe. Drugi oblici će pokojnika izostaviti iz pjesme, ali osjećaje će znati svi oni koji je pročitaju.
Pjesnik može koristiti bilo koji oblik koji želi ili nikako. Najvažniji element spomen pjesme je sjećanje i emocija vezana uz nju. Zbog toga ne postoje pravila koja reguliraju njihovu duljinu, metar, rimovanu strukturu tema.
Neki pjesnici i povjesničari vjeruju da su rane epske pjesme kao što je Homerova “Ilijada” rani i dugotrajni pokušaji pisanja memorijalne poezije. Klasična elegija koristi elegijske dvostihe pri čemu prvi ima rastuću kvalitetu uravnoteženu opadajućom kvalitetom drugog. Klasični primjeri elegija uključuju Ovidija koji je oplakivao svoje progonstvo i Katul koji je oplakivao bratovu smrt. Nakon pada Rimskog Carstva, elegije su ostale popularne kao nadgrobni natpisi.
Memorijalna poezija nastavila je s popularnošću kroz srednji vijek, iako je bila ograničena na više slojeve društva. Norveški kralj Hakon, na primjer, ostao je zapamćen u pjesmi “Hakonarmal”, koja se temeljila na ranijim spomen-pjesama kao što je “Eiriksmal”. U Americi su pjesnici i pjesme poput “My Butterfly: An Elegy” Roberta Frosta i “Asleep” Emily Dickinson pomogli da format postane popularniji.
Hvalospjev se dosta razlikuje od memorijalne poezije i elegija. Pohvalni govor je govor, možda napisan s stihom na umu, koji se čita u slavu pokojnika na dženazi. Jedan od najpoznatijih hvalospjeva je Perikleov pogrebni govor, kako ga je Tukidid zabilježio u svojoj povijesti Peloponeskog rata.