Mentalni poremećaji su bilo koji problem razmišljanja koji nekoga vodi izvan granica prihvaćenih normi. Da bi se nešto moglo klasificirati kao psihički poremećaj, obično mora imati i negativan utjecaj na neki aspekt čovjekova života. Općenito, svaki zasebni mentalni poremećaj ima vlastitu standardiziranu zbirku simptoma koje liječnici koriste za postavljanje dijagnoze. Mentalni poremećaji mogu biti povezani sa stvarnim fizičkim problemima s mozgom, kao što je kemijska neravnoteža, ili mogu biti reakcije na određena životna iskustva.
Jedna od glavnih stvari koje odvajaju mentalni poremećaj od većine normalnih mentalnih poteškoća je težina. Prema većini stručnjaka, mentalni poremećaj ne bi se trebao dijagnosticirati ako problemi nisu dovoljno ozbiljni da na neki način ometaju normalnu svakodnevnu funkciju osobe. Na primjer, mnogi ljudi se mogu bojati pauka, ali obično bi dobili dijagnozu za arahnofobiju samo ako je taj strah bio dovoljno ekstreman da uzrokuje probleme.
Neki mentalni poremećaji prisutni su od rođenja. To često uključuje bolesti usmjerene na psihozu poput shizofrenije, zajedno s drugim poremećajima povezanim s kompulzijama. Neke od ovih bolesti uzrokovane su stvarnim oštećenjem mozga, dok procesi kemijske regulacije uzrokuju druge, no općenito govoreći, sve su vezane uz fiziologiju.
Neki drugi mentalni poremećaji povezani su s emocionalnim problemima. Na primjer, ljudi mogu imati velike promjene u ponašanju nakon prolaska kroz određene ekstremne događaje, kao što su ratovi ili zlostavljanje. Drugi ljudi mogu imati temperament koji ih čini sklonima određenim poremećajima, a zatim imaju životna iskustva koja zapravo izazivaju pojavu ovih problema.
Postoji velika knjiga pod nazivom “Dijagnostički i statistički priručnik” koja se koristi za službenu klasifikaciju svakog mentalnog poremećaja. Ova se knjiga povremeno ažurira kako bi odražavala različite dijagnostičke mogućnosti za liječnike psihologije na temelju novih istraživanja. Ponekad mala promjena u knjizi može dovesti do velikih promjena u načinu postavljanja dijagnoze ili liječenja pacijenata.
U nekoliko slučajeva te promjene mogu biti donekle negativne jer liječnici povremeno mogu nepotrebno uskočiti u izbor određene dijagnoze. Na primjer, neki ljudi vjeruju da se Aspergerov sindrom prečesto dijagnosticira. Kada je u početku dodan u priručnik, poremećaj je proučavan i stručnjaci sugeriraju da je bio vrlo rijedak, ali nakon dodavanja, liječnici su ga počeli stalno dijagnosticirati do te mjere da mnogi ljudi smatraju da se prekomjerno koristi.