Metafizička uobraženost je književni pojam koji se odnosi na pjesnikovu upotrebu pomalo neortodoksnog jezika i jezične konstrukcije kako bi opisao kvalitetu svakodnevnog koncepta. Ovaj književni alat, osmišljen u 17. stoljeću, često se koristi za opisivanje naizgled nematerijalnih koncepata poput duhovnih i emocionalnih kvaliteta entiteta, na primjer, korištenjem opširnih i ponekad paradoksalnih analogija s predmetima, poput onih iz zemaljskih svjetova koji se smatraju svakodnevnim, filozofskim, i alkemijske prirode. Metafizička uobraženost samo je jedna vrsta “uobraženosti” koja se nalazi u književnosti; generička uobrazilja može se opisati kao razrađena metafora koja povlači paralele između dva različita objekta. Petrarkanska uobraženost je druga vrsta, a iz te uobraženosti, slavno korištene u ljubavnim pjesmama elizabetanskog doba, nastao je koncept metafizičke poezije i uobraženosti kao žanra. Njegovu upotrebu neki vide kao dramsko oruđe kojim su se pisci oslobodili ustaljenih, očekivanih i ortodoksnih konceptualnih asocijacija uobičajenih za to doba.
Mala skupina muškaraca i žena koja je počela koristiti književno sredstvo u 17. stoljeću bili su engleski liričari za koje se smatralo da ih povezuje i povezuje njihova želja za snažnijim i intelektualnijim diskursom kroz prozu. Dva od najpoznatijih metafizičkih pjesnika koji su obilno koristili metafizičku umišljenost bili su John Donne i Andrew Marvel. Donnea neki književni istraživači smatraju jednim od glavnih poetskih inovatora metafizičke poezije. Njegova se proza često smatrala izravnom reakcijom na prihvaćeni elizabetanski oblik tog dana. Na primjer, gotovo sva objavljena engleska i “civilizirana” ljubavna proza objavljena tijekom Donneova života bila je u obliku soneta, a Donne je koristio grub, kolokvijalni jezik za koji se ponekad činilo da se čak i ruga sonetu.
Učinkovita metafizička uobraženost vrijedna je pažnje kada se naizgled apsurdna gesta paralelizma počne činiti zapanjujuće prikladnom i natjera čitatelja da nešto pogleda na potpuno nov način. Za usporedbu, pjesnik koji koristi Petrarkansku umišljenost može opisati ženske oči kao “sjajne poput zvijezda na noćnom nebu”, dok je metafizički pjesnik, naime Richard Crashaw u ovom primjeru, opisao ženske oči kao “dvije hodajuće kupke; dva uplakana pokreta, prijenosni i kompaktni oceani.” Još jedan primjer metafizičke umišljenosti, koji pokazuje kako su prozu mnogi smatrali vulgarnom, pa čak i bogohulnom, nalazi se u Donneovom “Svetom sonetu 14”, koji, među ostalim šokantnim umišljenjima, sadrži i onu koja Boga uspoređuje s silovateljem i nasilnim osvajačem. Moderni pjesnici poput TS Elliota i Emily Dickenson također su koristili umišljenost u svojoj prozi.