Metafora je figura govora ili trop. Retoričke figure dijele se na trope, koji koriste jezik na način koji nadilazi doslovni smisao, i sheme koje koriste jezik doslovno, ali koriste posebne aranžmane koji su se pokazali učinkovitima.
Iako su metafore slične usporedbama jer su obje figure koje se bave usporedbom, usporedba je usporedba koja je eksplicitno navedena pomoću riječi kao što je ili kao, metafora je usporedba koja doslovno kaže da je jedna stvar druga i zahtijeva čitatelj ili slušatelj uočiti da ovo nije činjenična izjava, već ona koja se mora figurativno tumačiti. Dakle, dok bi usporedba mogla reći “O, moja Luve je kao crvena, crvena ruža”, metafora bi rekla: “O, moja Luve je crvena, crvena ruža”, – da pogrešno citiramo Roberta Burnsa – i prepustimo je čitatelju da vježbati.
Druga razlika između metafore i usporedbe je u tome što se prva može odigrati detaljnije, a u tom slučaju se naziva proširena metafora. Poznati primjer je scena u Shakespeareovoj drami Hamlet (Čin III, scena 2) koja se argumentira u smislu glazbe, točnije, tehnike sviranja na bloku, pri čemu Hamlet kaže:
“Ti bi se poigravao sa mnom; činilo bi se da znaš moje stajanja; iščupao bi srce moje misterije; zvučali biste me od moje najniže note do vrha mog kompasa; a u ovim malim orguljama ima mnogo glazbe, izvrsnog glasa, ali ne možete ih natjerati da progovore. ‘Sblood, misliš li da je na mene lakše svirati nego na lulu? Nazovi me kojim instrumentom hoćeš, iako me možeš uznemiriti, ne možeš svirati na meni.”
Ovdje Hamlet optužuje Rosencrantza i Guildensterna da pokušavaju steći uvid u njega, prevariti ga i njime manipulirati, a on završava uvjeravajući ih da to nije slučaj. Pritom o sebi neprestano govori kao da je rekorder, a oni glazbenici, ali ipak ostavlja nešto na zaključak i slušatelja i publike.
Ponekad je proširena metafora manje tajanstvena i uključuje definiciju svih korespondencija kako bi pomogla publici razumjeti što se misli, kao u ovom primjeru Normana Cousinsa:
“Knjižnica nije svetište za štovanje knjiga. To nije hram u kojem se mora paliti književni tamjan ili u kojem se nečija odanost uvezanoj knjizi izražava u ritualu. Knjižnica bi, kako bi se izmijenila poznata Sokratova metafora, trebala biti rađaonica ideja – mjesto gdje povijest oživljava.”