Teško je definirati aktera metode jer to može značiti mnogo različitih stvari. Ne postoji niti jedna “metoda” kojom se glumci bave ovom vrstom glume, a glumci identificirani kao “metoda” možda su studirali na različite načine i pod instruktorima koji se značajno razlikuju u načinu na koji se gluma treba baviti. Ideja metodske glume nije američkog porijekla i dolazi od dramatičara poput Antona Čehova i ruskog glumca i redatelja Konstantina Stanislavskog. Od prve generacije instruktora metodičke glume u SAD-u, koja se počela spajati 1930-ih, samo je Stella Adler bila Stanislavskijeva učenica, dok su drugi podučavali različite oblike metode prilagođavajući se konceptima Stanislavskog.
Veliki pokret metodske glume se stvarno počeo događati u SAD-u sredinom 20. stoljeća, a tada je postojalo nekoliko instruktora koji su podučavali različite vrste metoda. Među njima su Lee Strasberg, Stella Adler i Sanford Meisner. Glumac metode mogao je učiti sa svim ili bilo kojim od ovih učitelja i može prakticirati svoj zanat putem raznih metoda. Strasberg je, na primjer, zagovarao mnoge metode tijekom svog života poučavanja.
Meisnerova metoda je često ona koja je najbliže shvaćena kao metoda koja djeluje u široj javnosti. Meisner je vjerovao da se najautentičnija gluma postiže kada se glumci potpuno udube u svoje likove i djeluju u trenutku kako bi stvorili istinski odgovor ili akciju pod izmišljenim okolnostima. Iako se radnje izvođača na pozornici mogu činiti spontanim, Meisnerova metoda se oslanja na prethodnu tešku pripremu, uključujući vježbe s partnerima i učenje rečenica napamet.
Metoda djelovanja koju zagovara Strasberg više je smisao za analizu lika u kombinaciji s korištenjem sjećanja na glumca metode za informiranje i ispunjavanje uloge. Stella Adler je to krenula u drugom smjeru i zatražila još dublju analizu karaktera. Možda je najpoznatija po radu nekih od svojih učenika među kojima su Robert DeNiro i Marlon Brando, obojica identificirani kao jaki glumci metoda.
U osnovi je posao glumca metode odrediti kako naseliti lik i ispuniti ga realizmom korištenjem analize i osjetljivosti za lik te crtanjem emocija koje su uistinu iz života. Manje je prosuđivanja o moralnosti lika, a više osjećaja kako taj lik oživjeti na najautentičniji mogući način. Lako je razmišljati o “metodi glume” koju koriste glumci poput Roberta DeNira ili Branda. Bilo u ulozi Vita Corleonea ili Kuma, na ekran donosi potpuno ostvaren lik.
Još jedan poznati glumac metode je Dustin Hoffman, a zapravo, jedno od najboljih istraživanja metode za ljubitelje filma događa se u filmu Tootsie. U uvodnoj sekvenci Hoffmanov lik podučava druge glumce, a on nastavlja poučavati glumce kroz film s ravnateljima Metode, mješavinom Meisnerovih, Adlerovih i Strasbergovih metoda.
Od tada su se pojavile i druge škole koje neke aspekte metodskog djelovanja uzimaju k srcu, ali bilo bi nerealno ili nemudro reći da su jedini pravi akteri oni koji su metodični akteri. Mnoštvo glumaca nema nikakve veze ni s jednim od stilova metoda, a ipak daju izvedbe koje su jezive, emocionalne ili iznimno realistične. Može se reći da je metodski glumac izbrusio određene metode zanata temeljene najviše na možda Strasbergovim ili Adlerovim učenjima, ali ima mnogo glumaca koji su jednako vješti i glume drugim i potpuno nepovezanim sredstvima.