Mjehovi harmonike su koncentrirani dio u središtu harmonike. Mjehovi se šire i skupljaju kako bi propuštali zrak kroz razne metalne šipke unutar instrumenta koje su odgovorne za stvaranje buke. Harmonika neće ispuštati nikakav zvuk osim ako se mijeh ne skupi ili proširi. Glavna briga mijehova za harmonikaša je učinak koji će imati na ton koji proizvodi instrument.
Kineski instrument, cheng, bio je prvi snimljeni instrument koji je koristio vibrirajuće trske kao sredstvo za stvaranje zvuka, ali danas poznata harmonika potječe iz Njemačke. Postoje dvije različite vrste harmonike, dijatonska harmonika i klavirska harmonika. Klavirska harmonika je općenito najpoznatiji tip, a ima klavirsku tipkovnicu s jedne strane i nekoliko malih bas tipki s druge strane. Dijatonska harmonika može proizvesti samo note u određenom broju tipki, a ima kružne tipke za melodiju u redovima od deset i vrlo malo bas tipki. Dijatonična harmonika proizvodi različitu notu ovisno o tome na koji način se mjehovi povlače, a klavirska harmonika ne.
Bez obzira na vrstu harmonike, mjehovi su uvijek potrebni za proizvodnju zvuka. Mehovi za harmoniku nalaze se između tipki za bas i tipki za melodiju harmonike. Harmonike često imaju posebne tipke za “zrak”, koje omogućuju prolaz zraka kroz mjeh bez zvuka na instrumentu. Neki glazbeni komadi za harmoniku imaju posebne oznake o tome hoće li se mjehovi tijekom određene mjere proširiti ili skupiti. Dva glavna cilja upravljanja mijehom harmonike su stabilnost i ton.
Većina harmonikaša će sjesti melodijsku stranu harmonike na koljeno ispod svoje jače ruke. Mjehovima harmonike obično upravlja slabija ruka, pri čemu melodijski dio i polovica instrumenta ostaju nepomični na koljenu svirača. To pomaže da se omogući stabilnost instrumenta, što zauzvrat omogućuje veću kontrolu nad specifičnim proizvedenim tonom i veću spretnost prstiju.
Podupiranje mjehova važno je samo zato što mjehovi harmonike imaju veliki utjecaj na zvuk koji proizvodi instrument. Snažnim pritiskom ili povlačenjem mjehova proizvest će se glasniji, oštriji ton od tihog. Iskusni svirači razvijaju osjećaj za rad s mjehom ovisno o željenom raspoloženju glazbenog djela. Smjer u kojem se mjeh pomiče mijenja se na svakom stupcu, svaka dva ili svaka četiri takta.