Mijelomeningokela je teški oblik spina bifide koji je prisutan pri rođenju. Odnosi se na defekt u razvoju neuralne cijevi, preteče leđne moždine. Leđna moždina se nikada ne formira u potpunosti, a skuplja se suvišna leđna tekućina, živčano tkivo, membrane i hrpa kostiju zajedno u podnožju leđa. Dojenče rođeno s mijelomeningokelom može doživjeti paralizu nogu, ograničene senzorne sposobnosti i nedostatak kontrole nad radom mokraćnog mjehura i crijeva. Liječnici se obično odlučuju na hitnu operaciju kako bi ispravili deformitet, a osobe s mijelomeningocelom često moraju primati medicinske tretmane i tijekom života se baviti fizikalnom terapijom.
Neuralna cijev potiče razvoj leđne moždine i mozga kod zdravih fetusa. Sazrijevajuća leđna moždina obično je zatvorena unutar membrana koje se nazivaju moždane opne, koje štite i ublažavaju duge živce. U slučaju mijelomeningokele, baza neuralne cijevi se nikada ne zatvara u potpunosti. Moždane opne, živci i kralježak u donjem dijelu leđa strše prema van u vrećici ispunjenoj tekućinom, kožom prekrivenom. Ako koža pukne, deformacija se može pojaviti kao velika, otvorena lezija. Uzroci mijelomeningokele uglavnom su nepoznati, iako su pretilost, dijabetes i upotreba droga u trudnica značajni čimbenici rizika.
Budući da su zahvaćeni glavni živci, bebe s mijelomeningokelom obično nemaju senzornu percepciju i kontrolu nad svojim mjehurima i crijevima. Neka su dojenčad paralizirana od struka prema dolje, a mnoga imaju ograničeno kognitivno funkcioniranje. Kada liječnici prepoznaju stanje, obično izvode hitnu operaciju kako bi isušili višak tekućine i pokušali zatvoriti izloženu neuralnu cijev. Specijalisti pažljivo prate stanje dojenčeta nekoliko tjedana, dajući intravenske tekućine i antibiotike prema potrebi. U mnogim slučajevima, vješti liječnici su u stanju sačuvati živčana vlakna i omogućiti dojenčetu da dobije osjećaj u nogama.
Djeca koja žive s mijelomeningocelom često se suočavaju s mnogim razvojnim problemima. Deformacija može uzrokovati oslabljene ili deformirane bokove i noge, a mogu imati i ograničenu sposobnost hodanja i trčanja. Fizikalna terapija može pomoći djeci da nauče kako kontrolirati motoričke vještine i ojačati svoje noge. Govorna i kognitivna terapija također su potrebne kada poremećaj uzrokuje oštećenje mozga. Lijekovi za bol, oticanje i upalu obično se propisuju kako bi se ograničili fiziološki simptomi.
Kako djeca odrastaju, možda će trebati nositi podupirače za leđa kako bi potaknuli pravilan razvoj kralježnice. Obično trebaju redovite preglede u liječničkim ordinacijama i specijaliziranim klinikama kako bi pratili njihov kognitivni i fizički razvoj. Pažljivo upravljanje njihovim stanjima i trajna rehabilitacijska terapija mogu pomoći osobama s mijelomeningocelom da nauče kako živjeti samostalno i uživati u mnogim različitim aktivnostima.