Miraz je novac, imovina ili dobra koju žena donosi na dar svome mužu nakon udaje. Praksa, također poznata kao trousseau, je običaj koji postoji već stoljećima i najčešće se prakticirao u Europi, Aziji i Africi. U modernim vremenima ova praksa pada na stranu zbog zlostavljanja koje su žene pretrpjele kao rezultat zlouporabe prakse.
Povijesno gledano, miraz je bio način da se ženi osigura dio obiteljskog bogatstva, na koji inače ne bi imala pravo nasljedstvom. Osim toga, vjerovalo se da je to najbolji način da se žena zaštiti od zlostavljanja ili zlostavljanja od strane muža. Dar je bio kombiniran s cijenom za mladenku, točnije iznosom novca ili imovine koju bi mladoženja platio obitelji mladenke u zamjenu za njezin brak s njim.
Iako je miraz postao vlasništvo muža, žena bi ga naslijedila ako ostane udovica. Ako žena umre, novac ili imovinu, umanjen za cijenu nevjeste, naslijedila bi njezina rođena djeca.
Ono što je počelo kao običaj zaštite i opskrbe mlade žene također je postalo teret za siromašnije obitelji jer si nisu mogle priuštiti da daju ono što bi prikladan muž ili njegova obitelj mogli zahtijevati. Praksa je počela kompromitirati i tretman žena. Iako je miraz danas zastarjela praksa za većinu kultura, neke su zemlje taj običaj prenijele u moderna vremena.
Indija je primjer zemlje s običajima miraza u moderno doba, iako su mnogi zakoni koji se na nju odnose promijenjeni, a od 1961. njezina je uporaba zabranjena, iako nečuveno. Ova je zabrana uglavnom nastala iz pokreta za ljudska prava koji su protestirali protiv visoke stope smrtnosti mladih udanih žena jer se vjeruje da su praksu ubijanja zbog novca ili imovine često provodili muževi ili njihove obitelji.
Napredak ostavinskih zakona i prava žena učinio je običaj zastarjelim. Ženama u većini kultura sada je dopušteno naslijediti i posjedovati imovinu i/ili novac. Nadalje, predbračni ugovori, gdje su dopušteni, mogu zaštititi imovinu žene od prelaska u bračno ili zajedničko vlasništvo.