U katoličkom vjerovanju, Miris svetosti je slatki, cvjetni miris koji izvire iz rana svetaca ili od samih svetaca nakon njihove smrti. Ponekad se kaže da miris svetosti prati žive svece. Pojam Miris svetosti također se može koristiti metaforički za označavanje stanja milosti, a mnogi teolozi danas ne pridaju veliku težinu olfaktornom fenomenu koji opisuje. Miris svetosti često se povezuje s neraspadljivošću, neuspjehom svečeva tijela da se razgradi nakon smrti.
Smatra se da je ideja o zadahu svetosti nastala tijekom ranog srednjeg vijeka, kada su svece kanonizirali lokalni crkveni službenici, a ne Sveta Stolica. Ljudi koji su za života poznavali navodnog sveca svjedočili bi njegovu ili njezinu svetost i zalagali se za kanonizaciju, dok bi biskup zadužen za odluku tražio znakove koji svjedoče o svetosti. Potencijalna tijela svetaca ponekad su ekshumirana u tu svrhu, a i neraspadljivost i Miris svetosti smatrani su uvjerljivim znakovima svetosti. Danas je kanonizacija u nadležnosti Svete Stolice, središnje vlade Katoličke crkve, a testovi poput onih opisanih više se ne koriste za određivanje sveca; umjesto toga provodi se rigorozno ispitivanje života svakog potencijalnog sveca.
Za nekoliko svetaca se kaže da su ispuštali snažan Miris svetosti koji je trajao danima neposredno nakon njihove smrti. Naime, Sveta Terezija Avilska, poznata po svojim mističnim vjerskim spisima, i sveta Terezija de Lisieux, koja je naglašavala jednostavnost života i vjere, navodno ispunjavaju svoje samostane mirisom ruža u trenutku smrti. Za Miris svetosti također se kaže da karakterizira rane svetaca, osobito stigme, spontano nastajuće rane koje zrcale Kristove tijekom raspeća. Padre Pio, talijanski svećenik i svetac, imao je stigme koje su trajale 50 godina i navodno su mirisale na ruže.