Što je mit o potopu?

Mit o potopu je vrsta priče o podrijetlu zajednička mnogim kulturama diljem svijeta. U većini verzija priče, velik dio zemaljske populacije je izbrisan u globalnoj poplavi koju je izazvalo božanstvo ili nekoliko božanstava. Neki stručnjaci sugeriraju da se mitovi o potopu mogu temeljiti na ljudskom sjećanju na događaje izumiranja ili prirodnih katastrofa, korišteni za objašnjenje drevnih ruševina ili da bi potaknuli uvjerenje da je preživjele odabrala viša sila da budu spašeni.

Vjerojatno najpoznatiji mit o potopu je priča o Noinoj arci, iz judeo-kršćanskih tekstova. U ovoj priči Bog se naljutio što većina ljudi griješi i nisu odani. Zamolio je Nou, poštenog i pobožnog čovjeka, da izgradi ogroman čamac i napuni ga svojom obitelji i po dvije od svake vrste životinja. Nakon što je Noa to učinio, Bog ubija sve ostalo na planetu potopom, ostavljajući Noinu obitelj i životinje kao jedine preživjele. Budući da je zadovoljan Noom i njegovim sinovima, Bog je odredio da više nikada neće poslati potop.

Indijska mitologija pruža priču prilično sličnu priči o Noi, o čovjeku po imenu Manu. Budući da je spasio život maloj ribici, riba javlja Manuu da dolazi velika poplava i govori mu da napravi čamac. Manu to čini i uspijeva preživjeti zajedno sa svojom sestrom, s kojom ponovno naseljava svijet.

Mit o potopu Tarahumare daje zanimljivo objašnjenje zašto je kukuruz toliko važan za kulturu Srednje Amerike i daje varijaciju priče o “izabranim ljudima”. Nakon što je Bog poslao potop da ubije muškarce kao kaznu za rat, poslao je tri muškarca i tri žene da ponovno nasele planet. Bog im je poslao tri vrste kukuruza da posade, koje su trebali čuvati zauvijek. Vjeruje se da svi ljudi iz Tarahumare potječu od izvornih šest.

Iako postoje stotine verzija mita o potopu, stručnjaci ostaju zbunjeni zašto su tako rasprostranjeni diljem svijeta. Neki sugeriraju da bi stvarne poplave mogle biti podrijetlo mnogih priča, ali neke kulture koje žive nigdje blizu vode još uvijek imaju mit o poplavama. Druga mogućnost je da je globalni događaj, poput kometa koji je udario u Zemlju, prouzročio iznenadne i velike poplave, čak i na uobičajeno suhim mjestima. To bi moglo objasniti iznenadnost poplava u mnogim pričama.

U davna vremena, mnogi su prirodu smatrali oruđem bogova i signalom njihovih raspoloženja. U većini priča, potop dolazi nakon što je rat ili grijeh zahvatio većinu stanovništva, a obično se objašnjava time da su bogovi bili ljuti ili razočarani u ljude. Stvarni vremenski događaji lako su se mogli protumačiti kao brzi bijes božanstva, dok je ono što je izazvalo bijes moglo biti dodano naknadno.
Mitovi o potopu su fascinantno sredstvo za proučavanje podrijetla mitologije u kulturama diljem svijeta. Čini se da činjenica da gotovo svaka drevna kultura i religija posjeduje barem jedan mit o potopu ukazuje na to da je u nekom trenutku u povijesti nešto pošlo po zlu s vodama zemlje. Možda nikada nećemo saznati pravo fizičko podrijetlo mnogih priča, ali same priče pružaju uvid u drevni svijet, kako kulture koje su izmislile priče, tako i nepredvidive obrasce prirodnog svijeta.