Modifikacija ponašanja je vrsta liječenja koja se usredotočuje na promjenu neprilagođenog ponašanja, kako bi se pacijenti poučili prilagodljivijem ponašanju i razbili loše navike. Za ovaj tretman postoji niz primjena, a postoji i niz pristupa ovoj vrsti liječenja. Dobra je ideja konzultirati se s nekoliko stručnjaka prije nego što počnete s izmjenom ponašanja kako biste utvrdili je li to prikladno za pacijenta ili ne, te saznati više o različitim pristupima kako biste vidjeli postoji li neki koji bi mogao biti prikladniji za pacijenta od drugog. Ovu vrstu terapije nude različiti stručnjaci za mentalno zdravlje.
U seansama promjene ponašanja pacijenti se u osnovi obučavaju iz neprilagođenog ponašanja. Može potrajati brojne sesije, a pristup je obično prilagođen pacijentu. Pristupi mogu biti jednostavni poput time-outa za dijete koje se ponaša u razredu ili složeni poput sustava biofeedbacka koji su dizajnirani da navedu pacijente da prestanu žvakati nokte. Neke vrste modifikacije koriste kazne različitih oblika, što je izazvalo kritike, jer neki ljudi smatraju da kazna nije učinkovita, pa čak može biti i štetna.
Fobije, anksiozni poremećaji i loše navike mogu se liječiti ovom vrstom terapije. Na primjer, pacijent koji se boji vode mogao bi se podvrgnuti sustavnoj desenzibilizaciji kako bi se uklonio strah. Loše navike koje se mogu liječiti promjenom ponašanja mogu uključivati grizenje noktiju, žvakanje kose, sisanje prstiju i niz drugih problema. Ova se terapija također može koristiti za liječenje problema kao što su mokrenje u krevet ili izigravanje.
Pacijenti s teškoćama u razvoju ponekad mogu imati koristi od sesija na kojima se učitelji prilagođavaju ponašanju kako bi se osjećali ugodnije u društvu. Modifikacija ponašanja također se koristi za liječenje stanja kao što je autizam, pružajući pacijentima vještine koje će povećati njihovu razinu funkcionalnosti u društvu. Tekuća modifikacijska terapija može se koristiti i kod djece i kod odraslih.
Iako izraz “promjena ponašanja” može zvučati pomalo zlokobno, sesije su obično nježne. Liječnik ne želi stvarati dodatne probleme u ponašanju agresivnim pristupom pacijentu ili odabirom metode pristupa koja nije primjerena pacijentu. Dok su neke taktike u prijašnjim razdobljima mogle biti oštre ili uvredljive, većina praktičara danas prepoznaje da ove metode liječenja nisu učinkovite i mogu biti aktivno štetne, dajući prednost mrkvi nego štapu kada je u pitanju pomoć svojim pacijentima.