Monetarna unija se odnosi na praksu dvije ili više suverenih zemalja koje koriste istu jedinicu valute. Drugim riječima, zemlje nemaju jedinicu valute koja je specifična za njihovu zemlju i može se koristiti samo unutar te zemlje. Prednost monetarne unije, čiji je najpoznatiji nedavni primjer Europska monetarna unija, je u tome što eliminira tečajeve između zemalja koje koriste istu valutu. Nasuprot tome, loša strana je to što svaka uključena zemlja gubi autonomiju za donošenje odluka o valuti koje bi mogle biti potrebne za pomoć njenom gospodarstvu.
Sva društva moraju osmisliti sustav valute, što je način na koji se proizvodi međusobno mjere u smislu vrijednosti. Služi kao osnova za transakcije i obično ga osmišljava sama država ili država, kao što je američki dolar. Međutim, kroz povijest postoje primjeri udruživanja različitih društava pod zajedničku valutu. Kada se to dogodi, formira se monetarna unija, što znači da su sve suverene države unutar njih ujedinjene jednom valutom.
Posljednjih godina, najupečatljiviji primjer bilo je stvaranje Europske monetarne unije, ili EMU, 1999. godine. EMU je uspostavila euro kao sveobuhvatni način valute u svojim državama članicama, prvo u virtualnom obliku 1999., da bi slijede novčanice i kovanice izdane 2002. Zemlje uključene u EMU ranije su koristile vlastite pojedinačne oblike valute u prošlosti, ali su sve prešle na euro za sve transakcije, kako unutar svoje zemlje tako i s drugim članicama EMU.
Sposobnost trgovanja s drugim državama članicama i bez brige o valutnim vrijednostima jedna je od glavnih prednosti monetarne unije, koja se ponekad naziva i valutnom unijom. Na primjer, kada Sjedinjene Države trguju s Japanom, moraju se brinuti o vrijednosti japanskog jena (JPY), baš kao što Japan mora biti zabrinut za američki dolar (USD). U aranžmanu kao što je EMU, tečajevi su nepotrebni, što znači da se vlade unutar unije ne moraju štititi od pada neke strane valute.
Autonomija nad odlukama o valuti žrtvuje se kada se zemlja pridruži takvoj uniji, što je ključno razmatranje koje se mora uzeti u obzir. Na primjer, ako je Italija, članica EMU-a, htjela podići tečaj kako bi pomogla u problemima proizvodnje unutar zemlje, to ne bi mogla učiniti sama. Morala bi rješavati problem od strane cijele EMU, koja bi tada djelovala kao grupa samo ako bi ostale članice to smatrale primjerenim.