Teoriju moralnog odvajanja razvio je Albert Bandura, razvojni i socijalni psiholog. Ova teorija nastoji analizirati sredstva pomoću kojih pojedinci racionaliziraju svoje neetičke ili nepravedne postupke. Moralno odvajanje može se postići različitim mehanizmima, kao što su moralno opravdanje, eufemističko etiketiranje, povoljna usporedba ili pripisivanje krivnje.
Jedan od mehanizama moralnog odvajanja je moralno opravdanje. Prema ovom mehanizmu, ljudi koji se upuštaju u nemoralno ili štetno ponašanje nastoje opravdati svoje postupke moralom. Za takve ljude svaki se takav čin smatra služenjem čovječanstvu ili za veće dobro zajednice.
Moralno osuđivan ili inherentno nepravedan čin mogao bi se učiniti ugodnijim kroz mehanizam moralnog odvajanja eufemističkog etiketiranja. Ovdje počinitelji koriste eufemističke izraze – izraze koji su manje negativni ili bi se mogli smatrati pozitivnim – kako bi svoje postupke učinili manje štetnim. Ova vrsta označavanja također služi za ograničavanje ili smanjenje njihove odgovornosti za svoje postupke.
Mehanizam moralnog angažmana povoljne usporedbe predlaže da ljudi koji sudjeluju u prijekornim djelima čine da se čini manje nepoželjnim uspoređujući ga s nečim što se smatra lošijim. Primjer je opravdanje napada na nenaoružanu skupinu navođenjem njihovih potencijalnih prijetnji širem društvu. Takvo ničim izazvano nasilje nad malim skupinama često se opravdava teorijom povoljne usporedbe.
Premještanje odgovornosti navodi da ljudi mogu pokušati prebaciti krivnju za svoje nesavjesne radnje na pravne autoritete. Na primjer, vojnici bi mogli opravdati pogubljenje dojenčadi, trudnica ili dojilja kao dio zapovijedi koju su dobili tijekom rata. Ovdje bi autoritet ili organizacija mogla prihvatiti odgovornost za postupke aktera.
Difuzija odgovornosti je još jedan mehanizam moralnog odvajanja koji navodi da ljudi mogu pokušati ograničiti svoju odgovornost za akciju razvodnjavanjem. Na primjer, kada grupa ljudi donese odluku, bilo kakav učinak te odluke neće biti tako osoban kao što bi bio da je jedna osoba donijela odluku. Drugi način širenja odgovornosti je podjela rada.
Ljudi koji se ponašaju nemoralno mogu pokušati ublažiti posljedice mehanizmom zanemarivanja ili iskrivljavanja posljedica. Ovaj mehanizam predlaže da počinitelji minimiziraju ili iskrive štetni učinak svojih radnji. Kada su posljedice njihovih postupaka manje vidljive, lakše će opravdati takve postupke.
Dehumanizirajući svoje žrtve, počinitelji nehumanih djela mogli bi svoje postupke smatrati manje gnusnim. Ova teorija temelji se na načinu na koji počinitelji loše gledaju na ljude s kojima se ponašaju. Lišavajući žrtve bilo koje ljudske kvalitete, počinitelji čine da se njihova djela čine prihvatljivijima.
Pripisivanje krivnje je sklonost da se za radnje okrive okolnosti ili protivnici umjesto preuzimanja odgovornosti. Takvi ljudi sebe doživljavaju kao žrtve, a ne kao počinitelje. Svoje postupke opravdavaju racionalizacijom da su provokacijom ili prisilom natjerani na određene nemoralne ili nepravedne stvari.