Motivirano zaboravljanje je koncept koji se pojavio u ranim teorijama psihologije, a mnogi bi ga mogli bolje povezati s potisnutim sjećanjima. Osnovna ideja je da na sposobnost prisjećanja sjećanja mogu utjecati osjećaji, potreba za zaštitom sebe ili iskrivljena percepcija. Zašto se ne sjećamo određenih stvari zapravo je predmet mnogih teorija. Ne pripisuju svi oni pogrešno sjećanje nekom obliku emocionalne motivacije.
Teorije koje su uvele motivirano zaboravljanje potječu od Freuda i nekih njegovih suvremenika. Freud je sugerirao da ljudi često imaju nesavršeno ili nikakvo sjećanje na traumatske događaje ili stvari povezane s neugodnim osjećajima. Na primjer, osoba je vrlo motivirana zaboraviti liječnički termin ako se boji liječnika.
Postoji mnogo dokaza da mnoge žrtve traume nemaju puna sjećanja na traumatske događaje. Mnogi oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) doživljavaju značajan gubitak pamćenja. Freud je rekao da ovaj gubitak proizlazi iz nesvjesne želje da se potisne sjećanje i da se osoba naizgled osjeća ugodno u sadašnjosti. Ova represija se također može nazvati osnovnim obrambenim mehanizmom.
Freudovci su također tvrdili da čak i ako se sjećanjima nije mogao pristupiti, ona i dalje izazivaju poremećaje za pojedinca u sadašnjosti. Način da se ljudi oslobodi boli ovih sjećanja bio je vratiti se, pronaći iskustva i ponovno ih proživjeti. U teoriji, pojedinci koji su se mogli sjećati nesvjesno skrivenog materijala na kraju su bili ugodniji ili slobodniji od neuroza.
Problem s ovom teorijom, kao što je otkriveno u drugoj polovici 20. stoljeća, je u tome što se ljudi mogu prisjetiti lažnih sjećanja pod hipnozom ili čak kada su potpuno svjesni. To može biti zato što izvorno sjećanje nije bilo točno ili zato što osoba želi ugoditi terapeutu. Prisjećanje neistinitih stvari naziva se konfabulacija, a postoji i kod određenih bolesti poput amnestičko-konfabulatornog sindroma. Nije namjerno ili svjesno i na neki način bi se moglo nazvati motiviranim netočnim pamćenjem.
Lažna sjećanja i ideja motiviranog zaborava također su povezani s određenim teorijama geštalt psihologije. Gestaltisti mogu tvrditi da ljudi gotovo uvijek iskrivljuju ono što vide i pamte. Nastoje učiniti da grupe izgledaju jednake; kraj priča koje su beskrajne; ili promijeniti način na koji se stvari događaju kako bi se osjećali bolje. Dakle, motivirano zaboravljanje proizlazi iz osnovne i stalne perceptivne distorzije, a može biti uzrokovano i potiskivanjem.
Druge teorije o pamćenju tvrde da ne postoji takva stvar kao što je motivirano zaboravljanje. Na primjer, neki znanstvenici vjeruju da se neuroni povezani s pamćenjem mogu s vremenom degradirati. To znači da se sjećanja jednostavno mogu raspasti.
S druge strane, sjećanja možda neće postati čvrsta ako se mozak nakon nekog događaja bavi mnogim drugim stvarima. Pretpostavlja se da u ranom dijelu formiranja sjećanja velika kognitivna aktivnost narušava integritet sjećanja. Umjesto motiviranog zaboravljanja, neuspjeh prisjećanja mogao bi biti posljedica dodatnog kognitivnog zahtjeva koji ometa učvršćivanje pamćenja.