Nekomprimirane video datoteke su ogromne. MPEG, izgovara se /EM-peg/, akronim je za Moving Pictures Experts Group, koja je nastala 1988. godine s ciljem stvaranja standarda za prijenos videa i zvuka. MPEG se najčešće koristi za označavanje grupe ISO/ITU standarda koji se koriste za komprimiranje digitalnih video i audio podataka, kao što su glazba, video i filmovi. ISO/ITU se odnosi na dvije skupine: Međunarodnu organizaciju za standarde i Međunarodnu telekomunikacijsku uniju; upućivanje na oboje znači da je standard zajednički razvijen. Trenutno su u upotrebi MPEG-1 za video CD-ove, MPEG-2 za DVD i digitalnu TV, MPEG-4 za audio i vizualne podatke, MPEG-7 za meta-podatke i MPEG-21 za infrastrukturu digitalnih prava.
MPEG-1, zajedno s MPEG-2, čini MPEG video standard. MPEG-1 je bio prvi, a standard je finaliziran 1991. Iako je prvo bio optimiziran za manje razlučivosti i brzinu kadrova—352×240 piksela pri 30 sličica u sekundi (fps) ili 352×288 piksela pri 25 fps—on sposoban je za razlučivost do 4095×4095 pri 60 sličica u sekundi. Optimalna brzina prijenosa je 1.5 Mb/sec, ali može biti veća ako je potrebno.
Dvije manje rezolucije za koje je optimiziran MPEG-1 su NTSC i PAL/SECAM standard. NTSC je skraćenica za Nacionalni odbor za televizijski sustav, tijelo koje je stvorilo standard emitiranja televizije u većini Amerike i dijelovima Azije. PAL i SECAM su druga dva televizijska standarda. PAL je skraćenica za Phase Alternating Line i televizijski je standard izvorno razvijen u Njemačkoj i korišten na međunarodnoj razini. SECAM je skraćenica od Sequential Couleur Avec Memoire i televizijski je standard razvijen u Francuskoj i korišten na međunarodnoj razini. Televizija visoke razlučivosti (HD) zamijenila je sve tri.
MPEG video, u MPEG-1 i MPEG-2, sastoji se od slojeva podataka. Redoslijed je sljedeći: sloj video sekvence nakon kojeg slijedi grupa slika, zatim sloj slike i na kraju sloj isječaka. MPEG-1 i MPEG-2 koriste algoritam kompresije za selektivno kodiranje “minimalnog skupa” informacija iz izvornika, uklanjajući dio ugrađene suvišnosti. To se zove tehnika kodiranja s gubitkom jer kada se podaci dekodiraju, nisu identični izvorniku: neki datum je “izgubljen”. Alternativa je tehnika “bez gubitaka” u kojoj su dekodirani podaci identični izvorniku.