Murabaha je tehnika koja se koristi za prodaju robe bez kršenja islamskih pravila koja zajmodavcima zabranjuju da zarađuju putem kamata. Uključuje da prodavatelj jasno i iskreno navede svoje troškove kako bi kupac znao koliku zaradu ostvaruje prodavatelj. Iako je to pouzdanija i predvidljivija metoda, druge tehnike mogu biti poželjne ili čak potrebne jer dijele rizike pravednije.
Potreba za tehnikama kao što je Murabaha proizlazi iz šerijata, koji sljedbenici islama vide kao vrhovni zakon, u nekim slučajevima ispred nacionalnih zakona. Precizno tumačenje šerijata može varirati u različitim granama islama. Jedno od njegovih pravila je zabrana riba, što je arapska riječ za kamatu. Zabranjuje trgovcima povećanje kapitala bez pružanja usluga koje, ovisno o tumačenju, mogu zabraniti kamate, dobit ili oboje.
U općem trgovanju, Murabaha je jednostavan način zaobilaženja ovih ograničenja. To jednostavno znači da prodavatelj daje potencijalnom kupcu detalje o svojim troškovima i iznosu maraka, odnosno dobiti, koju će prodavač ostvariti. Jedan od zahtjeva za korištenje ove tehnike je da navedeni detalji moraju biti točni i iskreni.
U financiranju se tehnika Murabaha može koristiti za kredite. Takvi se zajmovi ne smatraju kamatama. Umjesto toga, tehnički se smatraju prodajom robe koju zajmoprimac želi platiti novcem zajma.
Zajmodavac će preuzeti zakonsko vlasništvo nad robom sve dok se novac zajma ne vrati u cijelosti. Budući da se dobit zajmodavca mora unaprijed dogovoriti, zajmodavac ne može primiti nikakve dodatne troškove, kao što su kazne za kašnjenje u plaćanju. Umjesto toga, sve takve kazne moraju biti donirane u dobrotvorne svrhe.
Murabaha se ne smije miješati s dvije druge vrste financiranja prema šerijatu. Jedan je poznat kao mudaraba i uključuje zajmodavca i zajmoprimca koji formiraju partnerstvo. Zajmodavac, poznat kao rabb-ul-mal, osigurava sav novac – zapravo zajam – dok zajmoprimac, poznat kao mudarib, daje stručnost, što znači da se novac koristi u poslovne svrhe. Svaka dobit od poslovanja raspoređuje se između dvije strane u dogovorenom omjeru, što je obično način na koji zajmodavac dobiva svoj novac natrag. Druga metoda, mušaraka, funkcionira na isti način, ali zajmodavac mora dati dio novca koji se koristi u projektu.
Banke će općenito ili radije koristiti ove posljednje dvije metode ako je to moguće, ili će to zahtijevati. Zapadnim bankama to se čini čudnim jer daje manju sigurnost da će novac biti vraćen ili da će banka unovčiti. Međutim, prema šerijatu, ove metode će biti poželjne ili potrebne, jer se smatra da dijele rizike između banke i klijenta.