Kada privatnu industriju ili tvrtku koja se drži na gradskoj ili državnoj razini preuzme nacionalna vlada, to se naziva nacionalizacija. Brojni su primjeri nacionalizacije u povijesti većine zemalja, te neke industrije koje bi ljudi odmah prepoznali kao nacionalizirane. Na primjer, američka poštanska služba je nacionalizirana industrija, kojom u potpunosti upravlja američka vlada. Svi financijski gubici ove industrije su gubici vlade i njezinih ljudi, a bilo koji financijski dobitak bi profitirao američkoj vladi.
Postoji jaka želja da se nacionalizacija uvijek smatra konstruktom socijalizma. Istina je da socijalističke vlade mogu kontrolirati ili nacionalizirati većinu industrija, i to mogu učiniti bez obzira na to da li su te industrije i njihovi privatni vlasnici sretni zbog toga ili ne. S druge strane, ponekad nacionalizaciju podržavaju ljudi ili političke skupine koje bi sebe definirale kao izrazito antisocijalističke i prokapitalističke. Na primjer, odluka predsjednika Georgea W. Busha da nacionalizira sigurnosnu industriju zračnih luka nakon napada 11. rujna 2001. smatrana je metodom za racionalizaciju i poboljšanje kontrole kvalitete sigurnosnih provjera u zračnim lukama. Malo je ljudi smatralo da ova odluka predstavlja prijetnju kapitalizmu.
Mogu postojati brojni razlozi zašto bi središnja vlada odlučila ili bila prisiljena nacionalizirati industriju. U prethodnom primjeru glavni cilj je bila kontrola kvalitete i povećana sigurnost. Ponekad će industrija propasti bez nacionalizacije, što je pokazao slučaj s američkom automobilskom industrijom i nekoliko velikih banaka u kasnim 2000-ima. Akcije koje su poduzele Sjedinjene Američke Države za potporu ovim posrnulim subjektima nisu bile potpuna ili potpuna nacionalizacija, a cilj ostaje brzo vratiti te organizacije pod privatnu kontrolu, što se naziva denacionalizacija ili privatizacija.
U zemljama koje su pretežno kapitalističke orijentacije, još uvijek obično postoje nacionalizirana poduzeća. To bi moglo uključivati javne škole, zdravstvene službe, poštanske usluge, vojne službe i druge. Odluka o nacionalizaciji drugih poduzeća može se temeljiti na neuobičajenim okolnostima, poput gospodarskog neuspjeha ili ratnih vremena. Većina vlada mora privatnim vlasnicima entiteta platiti veliku količinu novca kako bi od njih zatražila da prepuste kontrolu vladi. Obično to nije isplativo činiti, a vlada može uskočiti samo ako je potreba velika ili ako je cijena niska.
Strah od toga što je nacionalizacija javlja se kada vlada preuzme industriju bez dopuštenja ili dopuštenja njenih privatnih vlasnika, ili prisiljavanjem privatnih vlasnika na različite načine da se odreknu svog vlasništva. Svakako, nasilna rušenja država mogu značiti da diktatori preuzmu i nacionaliziraju sve postojeće tvrtke u privatnom vlasništvu. To bi bilo drugačije od socijalizma, koji postavlja da ljudi, a ne mala skupina vlasnika, kontroliraju sredstva za proizvodnju. Za one koji nemaju nikakva prava u zemlji koju vodi diktator ne može se reći da kontroliraju njezinu nacionaliziranu industriju.
Oduzimanje imovine i tvrtki, a posebno stjecanje kontrole nad bilo kojim profitabilnim resursima daje moć i može se pokazati izvorom financiranja za zadržavanje te moći. Međutim, nacionalizacija znači da i vlada mora podržati bilo koju industriju koja je u propast, a čak bi i većina diktatora oklijevala odmah nacionalizirati svaku tvrtku u privatnom vlasništvu. Umjesto toga, one koje su obično pod nacionalnom kontrolom su one koje su najprofitabilnije, a to obično znači industrije koje imaju vrijedne resurse poput nafte.