Uljni škriljevac je oblik sedimentne stijene koja sadrži spojeve koji se mogu pretvoriti u ugljikovodike. Zapravo, izraz “uljni škriljevac” je pomalo pogrešan naziv, budući da uljni škriljevac zapravo nije škriljac, a ni ne sadrži naftu. Svjetska ležišta uljnog škriljevca potencijalno bi mogla dati oko tri bilijuna barela nafte, ako se učinkovito prerađuju, a mnoge naftne tvrtke nastoje poboljšati učinkovitost svog procesa vađenja kako bi taj broj bio još veći. Kao takav, uljni škriljevac se smatra potencijalnom alternativom vađenju sirove nafte, kao odgovor na zabrinutost o smanjenju rezervi sirove nafte.
Poput sirove nafte, uljni škriljevac sadrži veliku količinu organskog materijala. U uljnom škriljevcu ovaj organski materijal stvara spojeve poznate kao kerogeni, koji se mogu ekstrahirati iz stijene zagrijavanjem kako bi se stvorila para. Para se zatim može destilirati kako bi se stvorili različiti ugljikovodični lanci, u rasponu od loživog ulja do plinova. Uljni škriljac se također kroz povijest koristio kao izvor goriva, jer će stijene doslovno izgorjeti, zahvaljujući svojim kerogenima.
Prerada uljnog škriljevca nije bez ozbiljnih ekoloških posljedica. Prvo, stijena se mora izvući, stvarajući niz problema povezanih s rudarstvom, uključujući eroziju i onečišćenje. Zatim se stijena mora obraditi kako bi se izvukli kerogeni. Tijekom procesa obrade, stijena se širi, što otežava vraćanje u rudnik nakon što je područje očišćeno, a stijena je također kancerogena pa ju je teško sigurno odložiti. Proces destilacije također troši mnogo resursa, što ga čini još manje učinkovitim od tradicionalne destilacije sirove nafte.
Programi za preradu uljnih škriljaca pokrenuti su u nekoliko zemalja; sama stijena koristi se u industrijskim procesima od 1800-ih. Međutim, eksploatacija velikih razmjera i prerada uljnog škriljevca naišla je na ozbiljna protivljenja mnogih ekoloških organizacija, a članovi strahuju da bi to moglo degradirati okoliš, istovremeno potičući oslanjanje na fosilna goriva. Pomisao na iskopavanje golemih dijelova prirodnog krajolika u svrhu vađenja goriva također je krajnje neukusna mnogim aktivistima, koji su zabrinuti za preostala područja divljine na Zemlji.
Početkom 21. stoljeća, kada su cijene nafte počele prilično dramatično rasti, mnogi su ljudi tražili naftu iz škriljevca, naftonosni pijesak i bitumenske stijene kao potencijalne izvore energije. Međutim, ti su izvori u konačnici samo privremeni zastoj, jer će na kraju i zalihe tih materijala nestati, ostavljajući ljude suočeni s ozbiljnom energetskom krizom. Kratkoročno gledano, pretvorba u takve materijale mogla bi još više povisiti cijene energije, kao rezultat rada potrebnog za njihovo korištenje.