Što je nagon smrti?

Pogon za smrću je koncept koji je razvio psihoanalitičar Sigmund Freud i odgovoran je za očiti poriv živih bića da se vrate u neživo stanje. Freud je ovu teoriju razvio kao antitezu “životnom instinktu” koji je odgovoran za prirodni poriv prema samoodržanju, ugodnim iskustvima i razmnožavanju. Ovo je, međutim, pomalo kontroverzan koncept, budući da pretpostavlja da ljudska bića imaju prirodnu želju koja je samodestruktivna i suprotstavlja se volji za životom. Freud je razvio nagon smrti kao objašnjenje ponašanja koje je vidio u kojem se činilo da ljudi ponavljaju radnje koje su bile štetne ili traumatične unatoč prirodnom instinktu za životom i samoodržanjem.

Također se spominje i kao Thanatos, naziv za lik u grčkoj mitologiji povezan sa smrću i umiranjem. Osnovna ideja iza nagona smrti je da postoje suprotstavljene sile koje su element ljudske prirode. Jedna od te dvije sile je životni instinkt, koji je odgovoran za to da ljudi požele živjeti i razmnožavati se, a inače pokreće seksualne nagone i želje. Kontrastna sila tome je nagon smrti, koji je destruktivna prisila koja se često manifestira kroz ljutnju, agresiju i nasilje prema sebi ili drugima.

Čak i među sljedbenicima Freudovog pristupa psihologiji, postoji velika rasprava o nagonu smrti i njegovom utjecaju na čovječanstvo. Kontroverza nastaje zbog ideje da je to prirodni aspekt ljudske misli i svijesti, te da bi takve destruktivne misli i stavovi, stoga, također bili prirodni. Međutim, postoje neki psihološki istraživači i stručnjaci koji smatraju da nagon smrti ima smisla i potporu tome vide u ljudskom ponašanju. Depresija se može povezati s ovom idejom, budući da se može promatrati kao izraz ljutnje i destruktivnosti okrenute prema unutra, a ne izvan osobe koja to osjeća.

Freud je ideju o nagonu smrti razvio prema svojim kasnijim godinama rada u psihoanalizi, dok je pokušavao objasniti ponašanje koje je promatrao. Vidio je da se činilo da ljudi često proživljavaju ili rekreiraju traumatična i užasna iskustva u sadašnjosti, umjesto da ih pokušavaju zadržati u prošlosti. S vremenom je ovo ponašanje ukazalo Freudu da ljudi imaju prirodnu sklonost ponavljanju određenih radnji koje su destruktivne i na kraju se čini da djeluju protiv korisnijeg životnog instinkta. Ovo ponašanje bilo je temelj za nagon smrti, koji je smatrao regresivnom silom u životima ljudi, pomičući ih unatrag prema prethodnom neživom stanju, umjesto naprijed u život i zadovoljstvo.