Najniža cijena je državno ograničenje najniže prodajne cijene robe. Takva ograničenja obično su dio programa zaštite određene industrije i održavanja snažnog domaćeg gospodarstva, ali mogu imati neželjene posljedice. Nemaju sve robe i robe donju cijenu, jer mnoge vlade radije dopuštaju tržištu da određuje cijene, umjesto da ih kontrolira putem propisa. Tržišta se obično samoispravljaju, a problemi s cijenama često se sami rješavaju prije nego što vlada treba intervenirati.
Da bi dobro funkcionirala, najniža cijena mora biti iznad ravnotežne cijene. Ova cijena je točka koju tržište prirodno doseže, odražavajući ravnotežu između ponude, potražnje i spremnosti za plaćanje. Ako je donja cijena niža, cijene neće pasti tako nisko, pa stoga nema nikakvu stvarnu funkciju. Kada je donja cijena viša, to sprječava pad cijena ispod te točke.
Navodna svrha najniže cijene je zaštititi dobavljače dane robe, osiguravajući da od kupaca dobiju dovoljno za kompenzaciju troškova proizvodnje. Jedan primjer je minimalna plaća, standard koji održava naknadu radnika na razumnoj razini, omogućavajući ljudima da zarade dovoljno za život. Poljoprivredna roba također je podložna najnižim cijenama u mnogim regijama, kako bi se spriječile situacije kao što su farmeri koji zaoraju usjeve natrag u zemlju jer ne mogu dobiti dovoljno da nadoknade trošak iznošenja na tržište.
Jedan od problema s tim je sklonost stvaranju viška. Kada regulatori postave cijenu višu od ravnotežne, neki ljudi će prestati kupovati ili zato što si to ne mogu priuštiti ili nisu spremni platiti toliko. Uz stvari kao što su minimalne plaće, to može rezultirati nezaposlenošću. Neprodana dobra i neiskorištena radna snaga mogu naštetiti gospodarstvu i stvoriti efekt mreškanja. Kada proizvođači ne mogu prodati svu svoju robu ili radnu snagu, imaju manje novca na raspolaganju za kupnju stvari, a tržište može početi padati zbog smanjenja gospodarske aktivnosti.
Vlade također mogu postaviti gornju granicu cijena, sprječavajući da cijena previsoko skoči. Poput donjeg praga cijena, namjera je kontrolirati troškove, ali u ovom slučaju ih učiniti dostupnijima potrošačima, a ne u korist proizvođača. Gornje granice također mogu stvarati probleme, jer proizvođači možda neće moći zadržati troškove proizvodnje ispod granice, a time i izgubiti prihod od prodaje.