Nanosintaksa je zanimljiv dio lingvistike gdje stručnjaci razmatraju manje dijelove sintakse koji čine veće sintaktičke strukture. Konkretno, u disciplini nanosintakse, znanstvenici teoretiziraju da se sintaksa može rastaviti na dijelove manje od riječi ili razumljivih slogova. Ova relativno nova znanost datira iz ranih 1990-ih, iako su neke teorije možda bile iznesene i prije.
Jedna od ideja u nanosintaksi okružuje jezičnu stavku koja se zove “morfem”. Morfem je tradicionalno bio najmanji element sintakse prije nego što je nanosintaksa postavila podmorfemsku jedinicu jezika. Morfem je bilo koji dio riječi koji ima svoje značenje, na primjer, razmotrite način na koji prefiks “dis” mijenja značenje riječi.
Suprotno tome, nanosintaksa teoretizira da se jedinice jezika mogu rastaviti na mnogo manje, na pojedinačne zvukove ili druge male jedinice za koje se ne bi činilo da imaju neovisno značenje. Najopćenitija definicija ovog pojma, međutim, uključuje gledanje jezika na razini “podriječi” kako bi se vidjelo kako manje jedinice govora mogu imati značenje.
Jedan primjer kako nanosintaksa funkcionira je kao alternativa leksičkom pristupu. Leksički pristup smatra da se jezik sastoji od riječi koje su sastavljene u leksikon. Ovdje su riječi važna jedinica jezika, gdje ih govornici i drugi grade iz leksikona prema potrebi. Leksički pristup može pružiti funkcionalnu metodu za neke jezične aktivnosti, ali znanstvenici ga propituju kao najosnovniji pristup jeziku.
Ideja koja ide uz osporavanje leksičkog pristupa je ideja da se jezik temelji na ponavljanju. Lingvisti shvaćaju da su pisani jezik potrebni simboli koji se ponavljaju kako bi bio smislen. Ovo je jedan od načina na koji znanstvenici otkrivaju kako jedinice govora manje od riječi imaju značenje i doprinose izgradnji veće sintaktičke strukture.
Ideja raščlanjivanja riječi na manje jedinice značenja ide uz mnoge druge slične vrste znanstvenog napretka u drugim područjima. Na primjer, u kemiji i srodnim disciplinama, bliži pogled na organske materijale otkriva više o njima. Nanosintaksa bi mogla učiniti isto za područje lingvistike, pogotovo jer znanstvenici također bliže promatraju način na koji ljudski mozak radi i kako ljudi obrađuju velike sintaktičke strukture u oglašavanju. Istraživanje oglašavanja i slična područja također bi mogla imati koristi od bližeg znanja o tome kako ljudski mozak koristi manje jedinice sintakse.