Narativna psihoterapija je praksa korištenja osobnog životnog putovanja pojedinca kako bi mu se pomoglo razbiti negativne obrasce. Ova vrsta terapije temelji se na teoriji da svatko ima osobnu priču, ili narativ, koji sadrži detalje o tome zašto je depresivan, društveno neugodan, stalno ljut ili nesretan. Mnogi narativni psihoterapeuti savjetuju djecu ili obitelji, potičući ih da izrađuju rijetke priče. Korištenje ove metode često pomaže maloj djeci i onima s malo samosvijesti da svoje živote vide kao povezanu vremensku liniju, a ne kao niz slučajnih događaja.
Jedan od ključeva narativne psihoterapije je nedostatak mišljenja od strane terapeuta. Terapeut obično ne komentira valjanost ili značenje pacijentove priče. Umjesto toga, savjetnik ispituje pacijenta, potičući ga da opskrbi svoju priču sa sve više i više detalja. To obično uključuje pomaganje pacijentu pri sjećanju prošlih događaja i povezivanje tih događaja s emocijama. Ta se iskustva zatim povezuju s drugim događajima, obično tvoreći obrazac koji pacijent može početi opažati tijekom vremena.
Većina seansi narativne psihoterapije uključuje poticanje pacijenta da razvije deblju priču. Na primjer, ako pacijent kaže da misli da je sladoled dobrog okusa, terapeut se može upitati zašto je sladoled dobrog okusa. Posebni upiti mogu uključivati poticanje pacijenta da opiše teksturu, slatkoću i temperaturu sladoleda. Terapeut može čak pokušati odrediti pacijentovu omiljenu vrstu sladoleda, a zatim ga upitati zašto misli da je taj okus najbolji. Sve se to radi bez prosuđivanja ili mišljenja od strane terapeuta.
Općenito, narativna psihoterapija se usredotočuje na ispitivanje zašto je pacijent uopće tražio terapiju. Odgovor može biti da je pacijent uvijek umoran i depresivan. U ovom trenutku, terapeut može potaknuti pacijenta da ispriča priču o svom životu, počevši od sadašnjosti i radeći unatrag. Narativna psihoterapija često ovisi o pronalaženju blistavog trenutka u pacijentovoj priči. Ovo se odnosi na memoriju u kojoj trenutni problem ne postoji. U ovom slučaju, pamćenje bi uključivalo da je pacijent sretan i zadovoljan, a ne depresivan.
Nakon što je blistavi trenutak ostvaren, terapeut može početi utvrđivati što je uzrokovalo pacijentu da razvije svoje trenutne probleme. U idealnom slučaju, ovaj događaj se događa neposredno prije nego što problem postane dominantan u životu osobe. Odavde terapeut može pokušati pomoći pacijentu da zapamti da trenutni problemi nisu uvijek bili prisutni. U ovom trenutku pacijentu također može postati očigledan razlog za trenutne probleme. Nakon ove spoznaje, pacijent i terapeut mogu zajedno raditi kako bi pomogli da pacijentova buduća priča poprimi ugodniji tijek.