Narativna terapija je psihoterapijska tehnika koju su kreirali terapeuti David Epston i Michael White. Koristi neke postmoderne ideje o tome kako se priče mogu složeno tumačiti i kako se njihova značenja ili čitanja mogu mijenjati kako bi pomogli ljudima da dođu do autentičnijeg sebe kroz istraživanje osobnih narativa. Drugim riječima, ljudi su skloni sebi pričati priče o svojim životima, ali interpretacije mogu biti jako ograničene tijekom vremena, što dovodi do prilično negativnih ili nepotpunih ideja o sebi. Istražujući ove priče kroz leću onoga što ljudi žele biti, a ne kroz ograničene interpretacije, ili otvaranjem ovih priča za mnogo više pažnje, način na koji ljudi osjećaju o sebi i svojim životima može se promijeniti u pozitivnom smjeru.
Jedan od ključnih koncepata u narativnoj terapiji je da je nečija zbirka i interpretacija njegovih ili njezinih priča analogni identitetu te osobe. Način na koji ljudi tumače svoje priče izravno utječe na to kako vide sami sebe. Priča i identitet su isprepleteni, a da bi se promijenio identitet, mora se promijeniti i način na koji se priča čita ili vrednuje.
Većina ljudi ima ono što se naziva pričama zasićenim problemima, a one obično najviše oblikuju identitet i postaju dominantne u umu osobe. Ove vrste priča obično su toliko velike da zamjenjuju ili zanemaruju druge dijelove nečijeg narativa koji bi mogli ispričati drugačiju priču ili promijeniti tumačenje života i sebe. Oni također imaju tendenciju da ljudima daju crno-bijeli pogled na sebe umjesto da dopuštaju ideju da u isto vrijeme postoji više proturječnih tumačenja.
Stoga je vrlo jednostavno objašnjenje ciljeva narativne terapije pronaći ove priče zasićene problemima i početi ih testirati tražeći druge pripovijesti koje bi mogle biti kontradiktorne, ali su bile prema pričama zasićenim problemima. To se može postići kroz razgovore terapeuta/klijenta ili na druge načine, poput uključivanja treće strane da sudjeluje u sesiji o specifičnoj priči o kojoj on ili ona osobno znaju. Ova tehnika se ne koristi uvijek, ali treće strane mogu dati različite perspektive klijentovom pogledu na određeni događaj ili niz događaja koji čine pripovijest i samotumačenje.
Narativna terapija naziva se postmodernom jer neprestano postavlja da postoje složena i višestruka čitanja priče. Naracije dovode ljude u nevolje kada ljudi formiraju uska čitanja koja ograničavaju sebe. Kako tumačenja postaju otvorenija, ja se oslobađa od ropstva ograničenih ili/ili pogleda. Pogled iz više perspektiva pomaže ljudima da stvaraju nove priče o sebi koje su puno vjerodostojnije i istinitije za naraciju cijelog života.
Ovisno o lokaciji, ljudi će možda moći pronaći nekoliko praktičara narativne terapije u blizini. Otkako je terapija započela u Australiji i Novom Zelandu krajem 20. stoljeća, interes za nju se proširio na mnoga područja. Ipak, ovaj oblik terapije se ne prakticira u velikoj mjeri u mnogim regijama.