Što je narativno pisanje?

Narativno pisanje usredotočuje se na pričanje priče. To može značiti pričanje izmišljene priče – one koja je izmišljena – ili može značiti pričanje priče iz stvarnog života na način da autor slijedi strukturu radnje. Također može biti u obliku eseja, u kojem će autor koristiti osobnu priču da dokaže tvrdnju ili iznese argument. Oblici se uvelike razlikuju jer je to uvelike kreativni pothvat; romani, kratke priče, pjesme, postovi na blogu i eseji mogu imati oblik naracije, a iako se oblik pisanja može promijeniti, funkcija pripovijedanja priče ostaje ista.

Velik dio pisanja naracije može se napraviti na osobnoj razini – to jest, napisane priče ne moraju nužno biti podijeljene s drugima. Vrijednost takvog pisanja postaje očita kao svojevrsna katarza: autori mogu odlučiti pisati o zabrinjavajućoj situaciji kako bi, na primjer, sebi pomogli da je riješe ili je bolje razumiju. Kao alat u javnoj domeni, ovaj oblik pisanja pomaže autoru da se poveže s publikom kako bi dokazao tvrdnju, iznio argument ili se pozabavio važnim pitanjem. Narativ može postaviti pozornicu za određeno pitanje, a priča ne mora nužno biti o samom autoru. Može, na primjer, napisati izvještaj o iskustvima prijatelja ili poznanika u ratom razorenoj zemlji, a da nije proživio to iskustvo.

Pripovijesti također mogu biti izmišljeni događaji koji prate strukturu radnje koja uključuje uvod ili izlaganje, radnju u usponu, vrhunac, radnju koja pada te razrješenje ili rasplet. Ova struktura je ponekad poznata kao piramida radnje ili luk priče i osigurava da se svi relevantni dijelovi priče ispričaju. Karakterizacija, odnosno razvijanje lika u uvjerljivu i gotovo stvarnu osobu, važna je za priču, kao i razvoj okruženja, tona i relevantnih tema.

Najčešći oblici narativnog pisanja uključuju kratke priče i romane. Ova dva žanra općenito prate lukove priče, au romanima se može razviti nekoliko likova i postavki. Kratka priča obično će sadržavati manje likova i postavki, jer su takve priče dizajnirane da budu lako probavljivi komadi pisanja koji se mogu čitati relativno brzo. Romani su znatno duži i nude piscu dovoljno mogućnosti da se bavi složenim temama, likovima i interakcijama. Pjesme također mogu biti narativne, premda se piscu općenito daje još manje prostora da ispriča priču od kratke priče. Dulje, narativne pjesme, međutim, mogu trajati nekoliko stranica, a neke su čak i u romanu.