Teorija nastave je područje istraživanja koje je obično uključeno u istraživanje i razumijevanje kako ljudi uče, kako bi proces poučavanja bio korisniji za učenike. Često se fokusira na mlađe učenike i primjenjuje se na niz različitih obrazovnih modela i pedagogija poučavanja. Postoje dvije opće škole mišljenja i istraživanja s obzirom na nastavne modele i strukture: kognitivni modeli i modeli ponašanja. Teorija nastave obično je usmjerena na razumijevanje kako se informacije mogu podučavati na učinkovit način. Iako je razumijevanje učenika važno, teorije su obično više usmjerene na to kako se informacije mogu podučavati, a ne na to kako se uče.
Iako se lako može zamijeniti s pedagogijom podučavanja, teorija nastave nije posebna metoda poučavanja ili škola mišljenja s obzirom na to kako se lekcije mogu podučavati. Obično je više uključen u razumijevanje procesa podučavanja i kako oni koji ih čuju mogu potpunije naučiti i razumjeti upute koje izdaje jedna osoba. Nastavne pedagogije često proizlaze i razvijaju se na temelju različitih vrsta nastavnih teorija, ali one same po sebi nisu sinonimi.
Jedan od najboljih načina za razumijevanje teorije nastave je razumijevanje dvaju najčešćih pristupa ovoj disciplini. Kognitivni modeli poučavanja obično smatraju da se proces poučavanja i učenja uglavnom odvija u umu učenika. To otežava izvođenje bilo kakvog znanstvenog promatranja ili kritike takvih teorija, što se može smatrati slabošću ove vrste nastavne teorije. Iako se neki posao može obaviti kako bi se ustanovio vidljiv kognitivni razvoj, ove studije su često teže provesti od drugih.
S druge strane, modele ponašanja obično je lako promatrati i provjeriti kroz osnovna znanstvena istraživanja. Teorija poučavanja koja koristi obrasce ponašanja obično promatra proces poučavanja i učenja kao prilagodbu ponašanju koje se može promatrati. Ono što se događa u umu učenika nepoznato je i stoga se potencijalno može zanemariti u korist onoga što se može svjedočiti i dokumentirati.
Iz svake vrste modela proizašlo je više različitih pedagogija, a obje imaju svoje jake i slabe strane. Međutim, jedan od razlikovnih aspekata zdrave nastavne teorije jest da se prvenstveno bavi ulogom učitelja. Iako je učenik važan, ove teorije često nastoje pronaći najučinkovitije načine na koje učitelji mogu prezentirati informacije. Razvoj takvih teorija doveo je do nekih opsežnih promjena u obrazovanju, uključujući ideju učitelja kao voditelja procesa učenja.