Nekodirajuća ribonukleinska kiselina (RNA) je vrsta RNA koja nema kodove aminokiselina za specifične proteine. Ova vrsta RNA razlikuje se od glasničke RNA (mRNA), koja prevodi genske sekvence izražene na molekulama deoksiribonukleinske kiseline (DNA) u proteine. Nekodirajuća RNA prisutna je u različitim oblicima i regulira kromosomsku aktivnost, pomaže u podjeli kromosoma, sprječava translaciju specifičnih proteina i gena i eliminira mRNA kada nije potrebna.
U jednostavnim organizmima, kao što je Escherichia coli, nekodirajuća RNA regulira translaciju mRNA. Višestanični i složeniji organizmi imaju veću dominaciju, što može ukazivati na prisutnost složenog RNA signalnog sustava unutar naprednijih stanica. Vrste nekodirajuće RNA uključuju ribosomalnu RNA (rRNA), koja čini dio komponenti za sintezu proteina u stanicama poznatih kao ribosomi, i prijenosnu RNA (tRNA), za koju se zna da prenosi specifične aminokiseline na odgovarajuća ribosomska mjesta unutar stanica.
Ove RNA komponente čine dio strukture stanice i pomažu u procesu translacije, a da pritom ne vrše nikakvu transkripciju. Određene vrste nekodirajuće RNA također mogu pokrenuti početak procesa transkripcije i imati izravan učinak na regulaciju životnog ciklusa stanice. Oni su također odgovorni za održavanje kromosoma i vođenje njihovog odvajanja, a drugi su komponente bioloških procesa, poput onih odgovornih za transport proteina do membrane endoplazmatskog retikuluma stanice. Druga vrsta bi također mogla poslužiti kao neka vrsta skele za izgradnju makromolekula.
Nekodirajuća RNA sposobna je primati ili slati signale koji reguliraju genetske i stanične procese. Čak 70% genetskih informacija sisavaca može se prepisati na takvu RNA, a makromolekule bi mogle imati više transkripcija od onih izraženih u genomu. Nekodirajući genetski materijal vjerojatno nije odgovoran za opće karakteristike biološkog organizma, ali mutacije u njihovom kodiranju mogu dovesti do raznih bolesti i stanja, poput Prader-Willijevog i Angelmanovog sindroma. Također mogu rezultirati nedostaci rasta, neurološki defekti, problemi s očima, pa čak i rak.
Sposobnost stanice da reagira na stres također je regulirana nekodirajućom RNA. Ova vrsta RNK i njezine varijacije čine veliki dio ljudskog genoma. Također se može prilagoditi različitim funkcijama i zahtjevima okoliša, a također može igrati ulogu u tekućim biološkim prilagodbama. U ljudskom genomu postoji više nekodirajućih sekvenci nego onih koje kodiraju, što znači da nekodirajuća RNA igra vitalnu biološku funkciju na molekularnoj razini.