Neodređeni pridjev je riječ koja opisuje imenicu ili zamjenicu, što ukazuje da opisana riječ može imati mnogo mogućih subjekata. Na primjer, riječ “neki” u rečenici “Kupio sam kikiriki” koristi se na takav način. U ovom primjeru djeluje kao pridjev, budući da opisuje imenicu “kikiriki”, i neodređena je jer ukazuje da je imenica neprecizna. Neodređeni pridjev se obično koristi s imenicom kako bi iskaz bio manje specifičan; to se može vidjeti u izrazu “mnogi ljudi” u rečenici “Mnogi ljudi vole ovaj film”, a ne “Moj prijatelj i ja volimo ovaj film.”
Slično kao i drugi pridjevi, neodređeni pridjev prvenstveno je namijenjen kao riječ koja opisuje imenicu ili zamjenicu. Međutim, način na koji ove riječi daju opis je smanjenje razine specifičnosti s obzirom na riječ koju modificiraju. Uobičajeni primjeri neodređenog pridjeva uključuju riječi kao što su “neki”, “mnogo”, “bilo koji” i “malo”. Kada se svaka od ovih riječi koristi s imenicom ili zamjenicom, one postaju dio fraze, obično imeničke fraze, i uzimaju se u obzir uz riječ koju opisuju kada se promatraju gramatički.
Neodređeni pridjev obično se koristi ispred riječi koju mijenja, kao što je riječ “nekoliko” u rečenici “Kupio sam nekoliko knjiga”. U ovoj rečenici subjekt je riječ “ja”, a predikat se sastoji od glagola “kupio” i izravnog objekta “nekoliko knjiga”. Isti koncept mogao bi se izraziti kao “Kupio sam knjigu” ili “Kupio sam te knjige”, u kojem slučaju bi izravni objekt bio prilično specifičan. U prvoj od tih alternativa jedna bi određena knjiga bila predmet koji je kupljen, dok bi u drugom primjeru određene naznačene knjige bile kupnja.
Izvorni primjer, međutim, uključuje neodređeni pridjev kako bi izravni objekt bio manje specifičan. “Nekoliko knjiga” može se odnositi na neodređeni broj, iako se općenito smatra niskom vrijednošću, a ne na bilo koju posebno. Govornik ne navodi koje su knjige kupljene, na isti način na koji neodređena zamjenica “netko” u “Netko je kupio nekoliko knjiga” ne upućuje na određenu osobu.
Neodređeni se pridjev često može ukloniti iz rečenice kako bi predmet koji bi se izmijenio bio jasniji. Na primjer, umjesto “Hajde da pogledamo neki film”, rečenica “Hajde da pogledamo film” ukazuje na nešto određeniji koncept. Umjesto njega može se upotrijebiti pokazni pridjev, kao što je “taj” za označavanje vrlo određenog objekta, kao što je “Hajde da pogledamo taj film”.