Neozbiljna tužba odnosi se na tužbu koja je pokrenuta neopravdano i nema osnova. Takve tužbe podiže jedna privatna strana protiv druge. Da bi se tužba prema zakonu smatrala neozbiljnom, općenito ne smije postojati zakonska osnova za takvu tužbu.
Neki ljudi vjeruju da se neozbiljna tužba odnosi na svaku glupu tužbu. Na primjer, neki bi mogli tvrditi da je slučaj u kojem osoba tuži McDonald’s zbog vruće kave neozbiljan, jer može izgledati glupo. Općenito, međutim, neozbiljne tužbe u očima zakona znače nešto konkretnije.
Čak i ako je tužba glupa, to ne mora značiti da je bez pravne osnove. Da bi se tužba okarakterizirala kao neozbiljna u očima zakona, ne smije postojati nikakvo pravno opravdanje za podnošenje tužbe niti mogući zakon na kojem bi se tužba mogla temeljiti. Nije neozbiljno da je McDonald’s imao zakonsku obavezu ne kuhati svoju kavu tako vruću.
Tužba se pokreće kada jedna osoba podnese sudu papire koji označavaju njegovu namjeru tužiti drugu osobu. Osoba koja podnosi papire je tužitelj. Tužena osoba je tuženik.
Kada tužitelj podnese papire, mora navesti činjenice vezane za parnicu. On također mora navesti pravne osnove, drugim riječima, koji zakon ili pravnu dužnost tvrdi da su činjenice sugerirale da su prekršene. Na kraju, mora navesti štetu koju je pretrpio. Sud to koristi kako bi utvrdio postoji li potencijalno pravno pitanje i je li moguće da je prekršena neka dužnost ili zakon.
Ako činjenice ne mogu dovesti do povrede zakonske obveze ili ako nema zakonskih osnova za tužbu, tužba se može smatrati neozbiljnom tužbom. Tužitelj može podnijeti neozbiljne tužbe iz više razloga. Tužitelj može htjeti gnjaviti ili uznemiravati tuženika ili može doista vjerovati da ima razloga za tužbu.
Ako je okrivljenik predmet neozbiljne tužbe, može biti u mogućnosti tužiti drugu stranu za delikt zlonamjernog progona. Međutim, da bi dobio takav spor, tuženik bi trebao dokazati ne samo da je tužiteljeva tužba neozbiljna i neosnovana, već i da je tužitelj znao da je neozbiljna i da ju je podnio iz zle namjere.