Nepoznavanje zakona je nedostatak znanja o statutu, što za posljedicu ima počinjenje kaznenog djela bez svjesnosti. Većina pravnih sustava vjeruje u načelo da nepoznavanje zakona nije izgovor, te će optuženike smatrati odgovornim za kršenje zakona čak i ako mogu pokazati da nisu bili svjesni. Postoje neke iznimke od ovog pravila, kao što su slučajevi u kojima ne postoji način na koji bi optuženik mogao znati za zakon i to se može jasno dokazati. Većim dijelom pravni sustav pretpostavlja poznavanje prava.
Argument glasi da ako je nepoznavanje zakona valjana obrana, optuženi pojedinci uvijek mogu tvrditi da ne poznaju zakon, te da se ne mogu smatrati odgovornima. Dokazivanje neznanja je teško, pa bi to moglo biti mehanizam za bijeg od pravde. Pravosudni sustav pretpostavlja znanje na temelju toga da su zakoni javno dostupni u brojnim formatima, a građani mogu zatražiti savjet od državnih dužnosnika ako nisu sigurni u zakonitost određene aktivnosti. To može igrati na ideju “namjernog sljepila”, gdje optuženik ne traži savjet o nekoj aktivnosti kako bi izbjegao saznanje je li ona zakonita u nadi da će izbjeći odgovornost.
Postoje iznimke od općeg pravila da nepoznavanje zakona nije isprika. Jedna je situacija u kojoj se mijenja zakon, a čovjek toga nije mogao biti svjestan. Na primjer, netko tko pješači u vrlo udaljenom području bez komunikacijskih uređaja ne bi bio svjestan promjena zakona donesenih i objavljenih tijekom tog razdoblja; ako je ta osoba prekršila zakone o ribolovu ili lovu nakon promjene, mogla bi se pozvati na nepoznavanje zakona uz obrazloženje da nije mogla znati za promjenu.
Isto tako, loš savjet službenika može biti olakotni faktor, iako se obično ne prihvaća kao obrana. To znači da će osoba biti osuđena za kazneno djelo, ali joj može biti smanjena ili odbačena kazna jer je zatražila savjet od predstavnika vlasti i dobila je lošu informaciju. U ovom slučaju optuženik je djelovao na temelju uvjerenja da su njegove radnje bile zakonite jer mu je to rekao netko u poziciji da zna.
Nepoznavanje činjenica se promatra odvojeno od neznanja zakona. U slučajevima kada nepoznavanje činjenica očito igra ulogu, to se može smatrati obranom u predmetu. To se pojavilo u predmetu Vrhovnog suda o utjerivateljima dugova iz 2010. godine, gdje su suci presudili da je upućivanje poziva izvan radnog vremena opravdano ako su utjerivatelji imali netočne informacije o vremenskoj zoni. U ovom slučaju, tvrtka djeluje na temelju loših činjeničnih podataka pokušavajući poštivati zakon, te se ne smatra odgovornim za nepostojanje točnih činjenica.