Neuralna kineziologija je pristup alternativnom liječenju koji nastoji spojiti elemente drugih metoda u učinkovitu i kohezivnu terapiju. Kombinirajući osnove američke kineziologije i neuralne terapije koja se koristi u dijelovima Europe, neuralna kineziologija se bavi iscjeljivanjem u četiri važna područja – psihološkom, strukturnom, neurološkom i biokemijskom. Zagovornici terapije tvrde da je ovakav pristup zdravlju i liječenju uspješan jer se obraća cijeloj osobi, a ne fokusira se na jedno ili dva područja.
Ponekad se naziva testiranjem autonomnog odgovora, razvoj neuralne kineziologije pripisuje se radu Louise Williams i Dietricha Klinghardta. Glavni fokus je utvrditi trenutno stanje autonomnog živčanog sustava i njegovu ulogu u trenutnim zdravstvenim tegobama povezanih s pacijentom. Kada se utvrdi da sustav ne funkcionira na normalnoj razini, ovaj pristup može pomoći u identificiranju temeljnih uzroka bolesti, čineći liječenje usredotočenijim.
Jedan od ključnih alata koji se koristi u neuralnoj kineziologiji poznat je kao mišićni test. Ovaj primjer karoserije nastoji dijagnosticirati bolesti dodirivanjem onoga što je poznato kao indikatorski mišići. Ti se mišići nalaze u općem području nelagode. Dok bi mišići normalno reagirali na dodir s određenim stupnjem otpora, odgovor će biti donekle slab i ukazivati na prisutnost zdravstvenog problema. Ideja je da bolest prekine prirodni protok energije kroz tijelo i da se blokade mogu izolirati i ispraviti pomoću elemenata američkih kinezioloških procedura u kombinaciji s elementima europske neuralne terapije.
Nakon što se utvrde određene bolesti, liječnik može započeti proces liječenja. Gotovo svaki tip liječnika može koristiti neuralnu kineziologiju kao dio procesa dijagnoze. Tradicionalni zdravstveni stručnjaci kao i alternativni praktičari mogu naučiti osnove terapije i primijeniti ih kada je to prikladno.
Dok mnogi medicinski stručnjaci diljem svijeta koriste neuralnu kineziologiju, ne postoji konsenzus o učinkovitosti pristupa. Protivnici neuralne kineziologije ističu da pristup ne dovodi uvijek do točne dijagnoze, dok zagovornici ukazuju na situacije u kojima je terapija bila u stanju identificirati zdravstvene probleme koji se ne mogu dijagnosticirati tradicionalnim metodama.