Neuropsihofarmakologija je područje studija koje objedinjuje temelje i psihofarmakologije i neuroznanosti. Psihofarmakologija je znanost koja uključuje moguće učinke lijekova na mozak i ponašanje koje oni mogu uzrokovati, dok je neuroznanost proučavanje živčanog sustava i procesa kako živci kontroliraju impulse i ponašanje. Jedna od glavnih svrha ove interdisciplinarne znanosti je definitivno zaključiti veze između određenih lijekova i kako oni utječu na mozak kako bi se razvili novi lijekovi za liječenje stanja mentalnog zdravlja i neuroloških poremećaja.
Mozak kontrolira impulse kroz kretanje neurotransmitera po cijelom tijelu. Neurotransmiteri su kemikalije koje su odgovorne za prenošenje poruka do živčanih stanica u cijelom tijelu kako bi se pokrenuli impulsi. Smatra se da abnormalnosti u procesu prijenosa doprinose mentalnom zdravlju, kao i stanjima, poput epilepsije i Parkinsonove bolesti, koja uzrokuju poremećaj motoričkih sposobnosti. Neuropsihofarmakologija općenito ima za cilj proučavati način na koji različiti lijekovi utječu na funkcioniranje neurotransmitera kao sredstva za pronalaženje novih lijekova koji pomažu u liječenju različitih neuroloških stanja.
Istraživanja neuropsihofarmakologije uglavnom se fokusiraju na različita stanja mentalnog zdravlja. To mogu uključivati psihotične poremećaje, kao što je shizofrenija, u kojoj se osoba potpuno odvoji od stvarnosti, ili poremećaji raspoloženja, poput depresije ili bipolarnog poremećaja. Poremećaji prehrane poput anoreksije i bulimije, kao i poremećaji spavanja i anksiozni poremećaji, također su često tema istraživanja novih i učinkovitijih lijekova.
Jedan od središnjih temelja neuropsihofarmakologije je proučavanje kako lijekovi utječu na mozak, kao i nekontrolirane impulse i ponašanje. Tijekom istraživanja, droge se općenito promatraju kako bi se utvrdilo mijenjaju li na bilo koji način aktivnost neurotransmitera i na taj način dovode do promjena raspoloženja ili ponašanja. Često propisivani lijekovi koji se često redovito proučavaju su selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI). Ove vrste lijekova pomažu stabilizirati razinu serotonina, neurotransmitera koji je odgovoran za osjećaj sreće i blagostanja i čije niske razine mogu doprinijeti anksioznosti i poremećajima raspoloženja. Često se ne zna točno kako i zašto lijekovi poput SSRI djeluju, pa ova interdisciplinarna znanost teži pronalaženju konačnih odgovora.
Kritičari ove interdisciplinarne znanosti smatraju da nije bilo dovoljno uvjerljivih istraživanja u određivanju kako mehanizmi mozga postaju abnormalni. Često navode nedosljednosti u nalazima istraživanja kada su u pitanju neurološki poremećaji, kao što su različiti zaključci na temelju spola, dobi ili genetike. Budući da je jedan od glavnih ciljeva znanosti utvrditi biološke aspekte koji uzrokuju abnormalne moždane impulse i dovode do promjena u ponašanju, kritičari mogu tvrditi da se ovo područje studija nije pokazalo uspješnim.