Neurotehnologija je tehnologija koja omogućuje poboljšanje, promjenu ili skeniranje mozga i povezanih neuroloških tkiva i sustava. Iako je često stvar znanstvene fantastike, neurotehnološka industrija zapravo napreduje u raznim granama. Neke od ovih neurotehnologija su prihvaćeni dijelovi moderne medicine, kao što su strojevi za magnetsku rezonancu (MRI) i farmaceutski proizvodi, dok su druge još u ranoj teoretskoj fazi.
Dobar primjer moderne neurotehnologije je onaj farmaceutskih lijekova koji mijenjaju kemiju mozga. Kemija mozga odnosi se na složeni skup biokemijskih interakcija koje proizvodi i utječu na živčani sustav. Mnogi od najpopularnijih dostupnih lijekova utječu na specifične aspekte kemije mozga u svrhu promjene ljudskog ponašanja. Iako se često ne smatraju primjerom neurotehnologije, široko korišteni lijekovi poput selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI) i lijekovi koji se koriste za liječenje poremećaja pažnje (ADD) i poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) smatraju se primjerima jer oni specifično mijenjaju način mozak funkcionira.
Još jedan uobičajen i dobro poznat primjer je tehnologija snimanja mozga – MRI i kompjuterizirana tomografija (CT) skenirani strojevi dizajnirani su 1970-ih. Ovi strojevi omogućuju medicinskim stručnjacima i istraživačima da detaljno pregledaju moždanu aktivnost koja je bila bez presedana u ranijim vremenima. Ovaj uvid može omogućiti dijagnozu i liječenje ozljeda i bolesti, kao i bolje razumijevanje kako mozak radi.
Spekulativniji primjer ove vrste tehnologije je kiberkinetika. Kiberkinetička neurotehnologija se uglavnom bavi miješanjem ljudskog živčanog tkiva s umjetnim implantatima, kao što je sučelje mozak-računalo ili neki drugi uređaj. Obično se kiberkinetička tehnologija razvija u svrhu popravljanja oštećenja tkiva ili – što je još kontroverznije – poboljšanja normalnih funkcija. Implantati se mogu koristiti za liječenje ne-kongenitalne sljepoće i omogućiti da protetski udovi dođu pod kontrolu somatskog živčanog sustava.
Iako mnoge inovativne neurotehnologije postoje na tržištu i mnoge su još u razvoju, neke su pokrenule etička pitanja. Psihokirurgije, poput prefrontalne lobotomije koje su bile jedan od najranijih oblika neuroznanosti, više se ne prakticiraju zbog toga što oštećuju bitne funkcije ljudske psihe. Mnogi se ljudi protive upotrebi ili prekomjernoj uporabi lijekova koji mijenjaju kemiju mozga – osobito u djece – dijelom na temelju toga da oni umjetno mijenjaju osnovnu osobnost osobe. Ipak, drugi dovode u pitanje pojam svođenja ljudskog ponašanja na njegove biokemijske dijelove.
Ostala etička pitanja uključuju koncept kiberkinetike i druge mješavine organskih strojeva. Neki ljudi tvrde da, iako tehnologije poput protetskih udova mogu biti od pomoći, granica između ljudi i strojeva mora biti povučena negdje kako tehnologija napreduje i postaje sve sofisticiranija. Vojne primjene neurotehnologije također su pokrenule etičke probleme. Eksperimenti na nepoznatim žrtvama koje koriste tvari koje mijenjaju um – kao što su kiselinski testovi pod vodstvom Središnje obavještajne agencije iz 1950-ih i 1960-ih – već su izazvali ozbiljan bijes u prošlosti.