Riječ non-sequitur izvedena je iz latinske fraze koja znači “ne slijedi”. Postoje dvije različite konotacije ovog pojma: jedna se može naći u filozofskom svijetu logike, dok je druga književno sredstvo utemeljeno na nelogičnoj premisi. Neki pravni argumenti izneseni na sudu oslanjaju se na logičan non-sequitur, dok niz komedija i viceva za uspjeh ovisi o nelogičnom.
U smislu čiste logike, non-sequitur počinje prezentacijom dvaju ili više iskaza koji se nazivaju premise. Premisa A mogla bi biti “Bog je ljubav”. Premisa B mogla bi biti “Ljubav je slijepa”. Premisa C kaže: “Ray Charles je slijep.” Ne-sequitur zaključak na temelju ovih premisa bio bi “Stoga, Ray Charles je Bog”.
Svaka se premisa mogla smatrati istinitom, barem filozofski, ali ishod ne funkcionira. Kada zaključak nije logički potkrijepljen prethodnim premisama, kaže se da je non-sequitur, čak i ako je istinit.
I tužiteljstvo i obrana u sudskom sporu mogu koristiti ovaj oblik non-sequitur logike da usmjere porotu prema određenom zaključku. Tužitelj može tvrditi da se zločin dogodio u arhitektonskom uredu. Optuženi je arhitekt u toj firmi. Dakle, optuženi je morao počiniti kazneno djelo.
Zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo bio bi logičan neslijed. U stvarnosti, lokacija mjesta zločina može biti irelevantna, a optuženik nije nužno jedini arhitekt koji radi za tvrtku. Branitelj bi na temelju ovog zaključka mogao tvrditi da je argument tužiteljstva nevažeći.
U književnom smislu, non-sequitur može biti bilo koji neočekivani odgovor na skup predvidljivih okolnosti. To bi također mogao biti namjerno nelogičan odgovor koji se nudi za komični učinak. Britanska komičarska družina Monty Python često koristi non-sequiture kako bi svoje skečeve naglo završila.
Likovi u najapsurdnijim predstavama mogu voditi čitave razgovore koji se sastoje od jednog za drugim retka koji nije sequitur: “Jutros sam napravio palačinke.” “Oh, mislite li da bi mogla padati kiša?” “Samo ako je dingo pojeo moju bebu.” “Opet mi je ponestalo ljepila za tapete, ha?” Humor leži u potpunoj nepredvidivosti koju ova forma pruža.
Mnoge šale također se oslanjaju na završetak koji nije sequitur, iako će publika možda morati napustiti sve nade linearnog mišljenja kako bi ih razumjela. Ne-sequitur najbolje funkcionira kada uopće ne slijedi predviđeni tijek scenarija. Izjava ne mora biti potpuno apsurdna da bi bila smiješna, ali mora biti protiv očekivanja publike. Dva gangstera upletena u napetu okršaj mogla bi iznenada odlučiti pobjeći i vjenčati se, na primjer. Ovo bi bila učinkovita upotreba non-sequitur, budući da bi publika očekivala klišejski završetak, poput policije koja razvaljuje vrata. Komične skečeve često koriste ovu vrstu završetaka, pogotovo kada logičniji završetak ne bi bio moguć.