Nova kritika je oblik književne kritike koji je trijumfirao kao prevladavajući kritičarski oblik od 1940-ih do 1960-ih. John Crowe Ransom zaslužan je za njegovo imenovanje u svojoj istoimenoj knjizi, objavljenoj 1941. Brzo je postao “način” čitanja književnosti i poezije, a poučavao se i na koledžu i u srednjim školama. Temeljna ideja je da namjera autora nije važna; sam tekst je sve što bi trebalo ispitati.
Književna kritika prije ovog oblika razmatrala je brojne načine tumačenja književnosti, bez konsenzusa o najboljoj metodi. Neki kritičari ocjenjivali su književnost u smislu autorove povijesti, pokazujući koliko su djela reprezentativna ili se razlikuju od razdoblja u kojem su napisana. Drugi su radove ocjenjivali s obzirom na autorov život i prošlost.
Nova kritika uvelike se razlikovala od prijašnjih oblika jer je odbacivala autorsku namjeru, a posebno zanemarivala biografske i povijesne podatke o autoru. Umjesto toga, književnost se trebala tumačiti isključivo na temelju kohezivnosti djela. Novom kritičaru, što god je autor namjeravao, nije bilo relevantno, jer je forma djela uvijek transformirala namjeru, proizvodeći nova značenja.
Stav kritičara bio je ocjenjivati različite aspekte teksta koji je proizveo dvosmislenost. On ili ona je analizirao metaforu, usporedbu i druge retoričke trope koji su rezultirali stresom i protustresom, pomirujući ih kako bi pronašli sklad u djelu. Kroz analizu, kritičar je tada mogao reći čitateljima kako interpretirati tekst i kakvu vrijednost treba dobiti čitanjem teksta. Drugim riječima, kritičar je postao tumač kojim se književnost mogla razumjeti.
Osim toga, tekst se morao smatrati predmetom književnosti, cjelovitim u sebi. Ako je čitatelj počeo ekstrapolirati na svoju interpretaciju izvan teksta, on ili ona su se udaljili od Nove kritike. Kritičar bi trebao biti oslobođen vlastitih osjećaja ili emocionalnog odgovora prilikom čitanja teksta, a samo kritika koja se zalijepila za tekst imala je vrijednost. Kasniji su teoretičari tvrdili da u tekstualnoj analizi ne može biti slobode od jastva i da je ta želja da se tekst analizira kao da je čitatelj prazna ploča sasvim nemoguća.
U novom uzvišenom statusu tumača, međutim, kritičari su legitimirali vlastitu profesiju. Objavljivanje knjiga i članaka koji su razjašnjavali značenje poezije i drugih spisa bili su rođaci književnosti, jer su laiku davali metodu za razumijevanje onoga što čita. Iako je velik dio Nove kritike čvrsto opovrgnut, ovaj novi, poboljšani status kritičara ostaje.
Taj je oblik kritike utjecao na književni kanon, materijale koji se smatraju umjetnošću, jer su kritičari mogli ukazati na ona djela koja su postigla sklad kroz višeznačnost. Kao takva, određena su djela smatrana vrijednijima od drugih, što je uvelike utjecalo na to koja su ona dodijeljena kao štivo. Učenici koji su pisali o takvom materijalu često su odbacivali svoje interpretacije jer nisu uspjeli pronaći “ispravno” tumačenje teksta.
Dok je Nova kritika i dalje koristan alat za poučavanje učenika o osnovnim elementima u poeziji, većina je opovrgnuta i zamijenjena. Trijumfirali su noviji oblici književne kritike, koji često postavljaju da tekstovi mogu proizvesti višestruka značenja koja su izravno suprotstavljena. Ove teorije ponovno su uvele razmatranje autorove namjere s psihološke ili povijesne točke gledišta. Druge kritičke škole, kao što je strukturalizam, procjenjuju specifičan jezik teksta kako bi dobili višestruka značenja.
Najbolja pobijanja dovela su do uključivanja više djela u kanon. Novi kritičari bili su skloni cijeniti zapadnjački rad u odnosu na sve druge oblike književnosti, i štoviše, davali su veću vrijednost na djela koja su napisali muškarci. Feministički i novi povijesni kritičari vratili su mnoga djela u kanon koji su izbacili novi kritičari.
Iako nova kritika više nije dominantna kritička forma, njezino je poznavanje bitno za razumijevanje povijesti književne kritike. Jedan izvanredan tekst za recenziju je The Well Wrought Urn Cleantha Brooksa. Drugi utjecajni pisci na ovom području su William Empson i Allen Tate.