Teologija Novog saveza je pogled na biblijsku i svjetsku povijest kojeg se drže neki kalvinistički kršćanski krugovi, osobito u reformiranim prezbiterijanskim ili reformiranim baptističkim skupinama. Njegova jedinstvenost sastoji se u pogledu na definitivni prekid između Starog i Novog zavjeta. Dok druge skupine, kao što su dispenzacionalisti, imaju sličan stav, teologija Novog saveza također drži da se određena obećanja u Starom zavjetu odnose na crkvu – ili duhovni Izrael – umjesto na doslovni etnički ili nacionalni Izrael. Ovo se gledište ponekad smatra središtem između dviju starijih teologija: teologije saveza i dispenzacionalizma.
Sljedbenici teologije Novog zavjeta vjeruju da je Stari zavjet bio privremeni savez, osmišljen da ga zamijeni Novi zavjet. Oni se zalažu za definitivni prekid između ova dva razdoblja povijesti spasenja. Prema tom gledištu, crkva, koja je započela na Pedesetnicu, zamjenjuje Izrael kao primatelj bilo kakvih obećanja datih u Starom zavjetu, a koja nisu bila ispunjena u vrijeme Krista.
Teologija Novog saveza zadržava neke sličnosti s teologijom Saveza, što je još jedno kalvinističko gledište. Oba gledišta dopuštaju spasenje Židova prije Kristova vremena, ali tvrde da su bili spašeni pod Savezom milosti – Savezom Novog zavjeta – iako nisu znali za njegovo postojanje u to vrijeme. Značajno je, međutim, da teologija saveza vidi više kontinuiteta između dva vremenska razdoblja nego teologija Novog saveza. Dok drugi smatraju Stari zavjet ukinutim, prvi ga smatraju dovršenim. Teologija saveza također tvrdi da je crkva postojala tijekom Starog zavjeta, a ne da je osnovana nakon Kristova vremena.
Još jedno slično, ali kompetitivno gledište je dispenzacionalizam. Poput teologa Novog zavjeta, dispenzacionalisti vide definitivan prekid između Starog i Novog zavjeta i vide dan Pedesetnice kao datum početka crkve. Međutim, dispenzacionalisti vjeruju da će savezi sklopljeni s Izraelom biti ispunjeni s Izraelom – doslovnim Abrahamovim potomcima – umjesto s crkvom kao duhovnom inkarnacijom Izraela. Dispenzacionalisti, umjesto da vjeruju u dva velika spasonosna vremenska razdoblja – Stari zavjet i Novi zavjet – vjeruju u sedam ukupnih dispenzacija, od kojih neke, uključujući tisućljeće, još nisu nastale. Ovaj stav je popularan i u kalvinističkim i u drugim protestantskim skupinama.
Za razumijevanje bilo koje od ovih teologija ključno je razumijevanje riječi “savjet”, što je sinonim za “oporuka”. Obje se riječi ponekad jednostavno definiraju kao “obećanje”, ali zapravo je savez malo složeniji. Savez je sporazum između dvije ili više ljudi ili grupa koji može biti uvjetovan ili bezuvjetan, vječan ili privremen. Neka od mnogih teoloških tumačenja saveza tvrde da savezi koje je Bog sklopio s Izraelom u Starom zavjetu i danas vrijede. Drugi stavovi tvrde da su ti savezi sada ništavni ili da se zapravo sada odnose na crkvu, a ne na etničke ili nacionalne Izraelce. Ova obećanja uključuju duhovno i fizičko spasenje.