Obrada rečenica je grana psiholingvistike koja proučava kako um razumije odnose među riječima u rečenici i izvlači značenje iz iskaza. Pristupi obradi rečenica razlikuju se na temelju njihovog razumijevanja uloge općih kognitivnih funkcija, za razliku od specijaliziranih jezičnih funkcija, u korištenju jezika. Mogu se razlikovati i po tome je li njihova primarna briga sintaksa ili širi kontekst rečenice.
Veliki izvor kontroverzi u području psiholingvistike je rasprava o tome u kojoj su mjeri različiti aspekti spoznaje uključeni u upotrebu jezika. Neki lingvisti idu toliko daleko da postuliraju “crnu kutiju” u umu koja je odgovorna za sva jezična znanja i vještine, odvojeno od bilo koje druge vrste razmišljanja. Drugi, kao što su zagovornici kognitivne semantike, vide jezik kao bližu vezu s općim kognitivnim funkcijama, posebno s pamćenjem.
Osobito u području obrade rečenica istraživači su obično podijeljeni između ova dva tabora. Neki će se težiti usredotočiti na ekstralingvistička svojstva spoznaje, kao što je verbalno radno pamćenje, kako bi objasnili obradu rečenica. Ti se istraživači također mogu baviti čimbenicima izvan uma. Oni mogu, na primjer, teoretizirati da teškoća razumijevanja rečenice odgovara tome koliko je rečenica slična sintaksi ili sadržaju drugim rečenicama s kojima se osoba prethodno susrela.
Teoretičari prirodnog jezika, s druge strane, vjeruju da postoje određena područja mozga posebno posvećena razumijevanju sintakse rečenica s kojima se slušatelj nikada prije nije susreo. Velik dio istraživanja u obradi rečenica koje provode ovi teoretičari uključuje proučavanje načina na koji um vrši prilagodbe dok čita rečenicu kako bi dobio smisao iz njezina sintaktičkog i semantičkog sadržaja, osobito ako postoji neka vrsta dvosmislenosti. Prema ovoj teoriji, obrada rečenica vjerojatno neće biti izravno povezana s sjećanjima na dešifriranje sličnih rečenica u prošlosti, ali će se oslanjati na urođenu sposobnost uma da razumije sintaksu.
Jedna utjecajna teorija u prirodnom jeziku poznata je kao minimalna obrada, koja kaže da um automatski pretpostavlja da će rečenica slijediti najjednostavniju moguću strukturu sve dok nešto u rečenici ne dokaže suprotno. Na primjer, dvije rečenice “Vidjela sam slona” i “Vidjela sam da slon pleše” počinju na isti način. Prva rečenica slijedi vrlo osnovnu strukturu subjekt-glagol-izravni objekt, ali druga koristi klauzulu umjesto izravnog objekta. Osoba koja čita ili čuje drugu rečenicu pretpostavila bi da slijedi jednostavniji obrazac sve dok ne dođe do izraza “plesala je”, zbog čega bi procijenila strukturu rečenice. Ova osoba se, međutim, ne bi susrela s prvom rečenicom i pretpostavila da bi ona imala zasebnu klauzulu kao izravni objekt jer je takva struktura složenija.
Drugačija, ali srodna teorija, teorija kasnog zatvaranja, navodi da umjesto da pretpostavi jednostavnu strukturu za početak, um ne stvara nikakve pretpostavke o sintaksi rečenice sve dok se cijela rečenica ne pročita. S obzirom na gornje primjere rečenica, na primjer, ova teorija postulira da čitatelj do kraja rečenice neće doći do zaključka o tome je li “slon” izravni objekt ili bilo što drugo. To bi eliminiralo potrebu ponovnog vrednovanja rečenice u sredini.