Kako bi bio osuđen za većinu zločina, potrebno je utvrditi da je glumac imao odgovarajuću mens rea – odnosno “stanje duha” – da počini zločin. Traženo stanje duha ovisi i o zločinu i o nadležnosti, ali određeni mentalni nedostaci mogu negirati postojanje tog određenog stanja duha. Postoje dvije široke kategorije obrane od mentalnih poremećaja koje se obično tvrde. Prva je obrana od ludila koja ovisi o određenom defektu uma optuženika. Druga kategorija obrane od mentalnih poremećaja je opijenost, koja se može podijeliti na dobrovoljnu i nevoljnu opijenost.
Da bi mogao ostvariti obranu od psihičkog poremećaja, okrivljenik mora pokazati da je postojao neki nedostatak koji ga je spriječio da stvori stanje duha potrebno za počinjenje kaznenog djela. Na primjer, većina jurisdikcija zahtijeva da svatko tko je osuđen za ubojstvo mora imati “zlonamjerno razmišljanje” u počinjenju svojih radnji koje su dovele do smrti žrtve. Zlonamjernost općenito implicira da je osoba izričito namjeravala nanijeti barem tešku tjelesnu ozljedu žrtvi prije nego što je počinila djelo koje ju je ubilo. Odgovarajuća obrana od mentalnog poremećaja nastojala bi pokazati da okrivljenik nije imao mentalnu sposobnost da u vrijeme počinjenja kaznenog djela ubije ili ozbiljno povrijedi žrtvu. Ako je ova obrana od mentalnog poremećaja uspješna, to ne bi nužno rezultiralo nevinošću okrivljenika, ali bi se zločin mogao svesti na manje ozbiljnu optužbu kao što je ubojstvo iz nehata.
Postoji nekoliko vrsta testova za obranu od mentalnog poremećaja od ludila koji su priznati u različitim jurisdikcijama. Međutim, postoje dvije posebno koje se najčešće prepoznaju. Pravilo većine je pravilo “M’Naghten”, koje se može tvrditi ako optuženik nije znao da bi njegovo ili njezino djelo bilo pogrešno ili nije razumjelo prirodu i kvalitetu svojih radnji. Drugo je pravilo “neodoljivog impulsa”, koje zahtijeva dokazivanje da optuženik nije bio u stanju kontrolirati svoje postupke ili svoje ponašanje uskladiti sa zakonom.
Opijenost se može pokrenuti kao obrana od psihičkog poremećaja ako bi opijenost dovela okrivljenika u stanje u kojem nije mogao stvoriti potrebnu namjeru za počinjenje određenog kaznenog djela za koje se tereti. Jedna crta koju treba povući je je li opijenost bila dobrovoljna ili nevoljna. Nenamjerno opijanje nastaje kada osoba proguta opojnu tvar bez znanja o njezinoj prirodi, pod prijetnjom teške tjelesne ozljede ili prema liječničkom savjetu. Suprotno tome, do voljnog opijanja dolazi kada osoba namjerno uzima opojnu tvar sa znanjem o njezinoj opojnoj prirodi i mnogo je