Obvezna licenca je dopuštenje koje daje vlada za korištenje zaštićenog ili patentiranog materijala bez pristanka strane koja ima autorsko pravo ili patent. Kada se dodijele obvezne licence, osoba koja koristi materijal mora platiti naknadu za licenciranje koju je utvrdila vlada u zamjenu za korištenje materijala. Obvezno licenciranje koristi se za rješavanje tržišnih nedostataka, gdje potražnja za proizvodom premašuje ponudu koju realno može proizvesti proizvođač.
Vlade nemaju mogućnost izdati prinudnu licencu za sve. Moraju se poštivati posebni propisi. U pravilu, takve se licence dodjeljuju kada se utvrdi da bi informacije, tehnologija i ideje koje su inače zaštićene koristile javnosti, a osoba koja posjeduje patent ili autorsko pravo ih ne koristi na odgovarajući način. Vlada pažljivo procjenjuje slučajeve u kojima se traže prinudne licence kako bi se utvrdilo bi li licenciranje bilo prikladno ili ne, a nositelju patenta ili autorskog prava se daje mogućnost žalbe.
Klasična situacija u kojoj može doći do prinudne licence je proizvodnja generičkih verzija skupih patentiranih lijekova za upotrebu u zemljama u razvoju. U međunarodnoj zajednici postoji opća suglasnost da se ljudima ne smije uskratiti pristup lijekovima koji spašavaju život. Ljudi sa stanjima poput AIDS-a i tuberkuloze, koji trebaju patentirane lijekove, možda ih neće moći priuštiti. Stoga proizvođači mogu isporučivati zemljama u razvoju u ograničenim količinama jer njihovi lijekovi nisu pristupačni i zbog toga postoji malo tržište.
Farmaceutska tvrtka u zemlji u razvoju može podnijeti zahtjev za obveznu licencu koja će joj omogućiti izradu generičkih verzija patentiranih lijekova za distribuciju samo u svojoj matičnoj zemlji. Ako može pokazati da patentirana verzija nije dostupna ljudima kojima je lijek potreban, vlada će dodijeliti licencu i tvrtka može početi proizvoditi pristupačne generičke lijekove. Time su važni medicinski tretmani dostupni ljudima kojima su potrebni.
Obvezno licenciranje također se koristi kako bi se javnim radio i televizijskim postajama omogućio pristup kreativnom materijalu, te u nizu drugih situacija u kojima bi licenciranje zaštićenog ili patentiranog materijala bilo od javne koristi. Zakon u svakoj zemlji o obveznom licenciranju razlikuje se u pogledu vrsta materijala koji mogu biti predmet prinudne licence i načina na koji licence funkcioniraju. U svim slučajevima moraju postojati mehanizmi za plaćanje naknada za licenciranje i tantijema, nadoknađujući nositelju autorskog prava ili patenta za korištenje materijala. Moguće je da se te naknade odreknu kao dobrotvorni čin.