Obvezna potrošnja predstavlja dio državnog proračuna koji nosi određena izdvajanja ili mandate. Ovu potrošnju je obično teško smanjiti jer programi svake godine prenose isti proračun. Vlade mogu obnoviti ovu potrošnju bez potrebe za donošenjem novih zakona kako bi nastavile financirati projekte. Klasične vrste obvezne potrošnje uključuju programe prava, nacionalne zdravstvene sustave, programe državnog osiguranja, socijalnu potporu i programe regulatornih agencija. U nekim slučajevima, vlade mogu uvesti osnovno povećanje godišnje za programe.
Vlade često rade na računovodstvenom sustavu u stilu fondova. Ovaj proces uključuje sredstva za svaku vrstu programa potrošnje ili agencije. Računovodstvo fondova radi s obveznim programima potrošnje propisanim zakonom. Svaki fond dobiva određeni iznos kapitala iz prihoda ostvarenog od poreznih prihoda. Državni računovođe prisvajaju sredstva na temelju određenih postotaka koji se nalaze u proračunu na temelju zakona. Često je teško smanjiti obveznu potrošnju jer nakon što država odredi novac za različite fondove, novac se ne može trošiti na druge projekte.
Suprotnost obveznoj potrošnji obično se naziva diskrecijska potrošnja. Mnoge vlade polažu kapital iz poreznih prihoda u opći fond. Zakonodavci mogu prisvojiti taj prihod kako smatraju prikladnim prilikom izrade proračuna. Vlade mogu smanjiti diskrecijsku potrošnju izbacivanjem programa iz proračuna ili smanjenjem financiranja. Međutim, to često ne ide daleko u rješavanju proračunskih pitanja, jer diskrecijska potrošnja predstavlja daleko manji dio državnog proračuna od obvezne potrošnje. To je zato što većina nacija i vladinih tijela žele da se programi potrošnje nastave trajno.
Kako bi smanjile obveznu potrošnju, vlade moraju donijeti zakone ili napraviti velike reforme načina na koji se financiraju postojeći programi. Taj je proces često težak, jer se malo političara želi povezati s oduzimanjem novca primateljima socijalne pomoći ili drugim korisnicima vladinih programa. U nekim slučajevima može biti gotovo nemoguće potpuno ukinuti zakon koji uključuje posebne mandate potrošnje. Proces može uključivati višestruke izmjene ili ažuriranja početnog zakona, a te promjene mogu potaknuti prosvjede, pa čak i bilo kakve tužbe protiv predloženog zakona. Imajući to na umu, zakonodavci moraju odlučiti o najboljim metodama za smanjenje potrošnje, što može uključivati uklanjanje značajnih dijelova zakona ili pokušaj potpunog ukidanja zakona kako bi se u potpunosti zaustavila potrošnja.