Zakon o obveznom uhićenju je statut o nasilju u obitelji koji zahtijeva od policije da uhiti navodnog nasilnika bez obzira na dokaze ili želje žrtve. Obvezna uhićenja uobičajena su u nekim regijama, ali se u drugim ne koriste, djelomično zbog značajnih kontroverzi oko valjanosti zakona. Dok zagovornici kažu da obvezno uhićenje može spasiti živote i da bi moglo biti učinkovitije od ostalih policijskih taktika obiteljskog zlostavljanja, protivnici sugeriraju da bi zapravo moglo smanjiti vjerojatnost da će žrtve zlostavljanja pozvati policiju, a ponekad zanemaruje prava optuženih ne zahtijevajući dokaz ili vjerojatni razlog za uhićenje.
Zakoni o obveznom uhićenju postali su popularni nakon studije iz 1984. provedene u Minneapolisu, Minnesota. Prema ovoj studiji, policija je otkrila da je uhićenje najuspješnije sredstvo za širenje situacije nasilja u obitelji i sprječavanje nasilnika da nastavi tući svoje žrtve. Također je pronađena jaka korelacija između mjesta zlostavljača u zajednici i njegove ili njezine spremnosti da promijeni ponašanje; u slučajevima s okrivljenikom koji je jako povezan, smatralo se da je sram nakon uhićenja primarni motivirajući čimbenik u promjeni ponašanja. U sljedećim desetljećima, više od 20 američkih država, kao i druge zemlje poput Novog Zelanda, usvojile su politiku obveznog uhićenja ili uhićenja za obiteljsko zlostavljanje.
Argument za obvezno uhićenje temelji se na rezultatima studije iz 1984., kao i na općem uvjerenju da je uklanjanje navodnog napadača iz kontakta sa žrtvom sredstvo zaštite za sve uključene. Zagovornici tvrde da inzistiranje na uhićenju bez obzira na žrtvine želje može biti važno, budući da žrtve često pate od psihičkog i fizičkog zlostavljanja i možda nisu u stanju racionalno procijeniti situaciju. Cilj obveznog uhićenja je fizička zaštita žrtava koje se previše boje odmazde da bi podnijele optužbe na vlastiti račun.
Nažalost, klevetnici sugeriraju da politika ponekad može imati upravo suprotan učinak. Žrtve zlostavljanja, znajući da će doći do uhićenja, možda se previše boje pozvati policiju iz straha od osvete svog zlostavljača. Prema nekim stručnjacima, sram koji zlostavljač osjeća nakon uhićenja može se kanalizirati u bijes na žrtvu, što ponekad može potaknuti više nasilja, pa čak i ubojstva. Budući da uhićenje ne jamči osudu, trajnu zabranu prilaska ili drugu zaštitu, žrtva koja ipak pozove policiju može zateći svog zlostavljača na vratima u roku od nekoliko sati ili tjedana i može biti previše uplašena ili shrvana krivnjom da bi nazvala opet za pomoć.
Politika obveznog uhićenja također uzima u obzir prava optuženih. Osim ako statut ne navodi da mora postojati vjerojatan razlog za uhićenje, kao što su dokazi o ozljedama ili iskazi svjedoka, policija mora uhititi navodnog napadača bez obzira na sve čimbenike. Prilika za zlouporabu ovog tipa zakona može biti ogromna, jer čak i pogrešno tumačenje zvukova koji se čuju kroz zid susjeda može dovesti do obveznog uhićenja. Budući da optužbe za obiteljsko zlostavljanje mogu nanijeti znatnu štetu osobnom i profesionalnom ugledu, kritičari tvrde da moraju postojati zaštitne mjere za zaštitu prava optuženika.