OCD je skraćenica za opsesivno kompulzivni poremećaj, psihološko stanje prvenstveno povezano s tjeskobom i stresom. Oboljeli se često zateknu kako nehotice izvode ritualne radnje kao reakciju na uznemirujuće ili invazivne misli. Stanje pogađa najmanje 2 ili 3% populacije, iako bi broj nedijagnosticiranih slučajeva mogao biti znatno veći. Mnogi ljudi s OKP nerado traže stručnu pomoć zbog svog ponašanja.
Kako bi se razumjelo OKP, može pomoći da se ispita svaki aspekt poremećaja zasebno. O predstavlja opsesivan misaoni proces, karakteriziran ponavljajućim i često uznemirujućim mentalnim slikama ili idejama. Opsesija je mentalna komponenta stanja i najmanje vidljiv znak autsajderima. Ove uznemirujuće slike nastavljaju se igrati u petlji sve dok oboljeli ne osjeti silnu potrebu za poduzimanjem. U jednom obliku, nazvanom Pure O OCD, oboljeli shvaća da bi djelovanje na opsesivnu misao bilo pogrešno, a stanje ostaje u fazi O na neodređeno vrijeme.
Jednom kada stres opsesivne misli postane prevelik, bolesnik se osjeća prisiljenim poduzeti akciju kako bi ublažio bol. Ovo je C, ili kompulzivni, element. Prisila se često očituje u ritualnom ili ponavljajućem činu. Ako pacijent, na primjer, formira opsesivne misli o krvi na rukama, pridruženi kompulzivni čin može biti ponavljano pranje ruku. Drugi bi mogli opsjednuti otključanim vratima automobila, što bi ih navelo da provjeravaju svoja vozila u redovitim intervalima.
Kompulzivni čin ne može lako kontrolirati pravi bolesnik od OKP-a. Zamišljena krv mora se oprati s njegovih ruku prije nego što se njegov život može vratiti u normalu. To može dovesti do sati i sati iracionalnog ponašanja.
D u OKP-u predstavlja poznati psihološki poremećaj, a u slučaju opsesivno kompulzivnog poremećaja, uzrok ostaje nedokučiv. Neki vjeruju da je opsesivna misaona petlja uzrokovana nepovezanošću između misaonih i akcijskih živčanih centara. Normalna osoba može pomisliti: “Moram zaključati auto” i nastaviti s izvođenjem složenog postupka zaključavanja. Osoba s OKP-om može misliti istu stvar i odmah se neće moći točno sjetiti je li se radnja zaista dogodila ili ne. Tek kada je radnja zaključavanja izvedena dovoljno puta, bolesnik će uspostaviti vezu i neće doživjeti tjeskobu.
Liječenje OKP-a može uključivati bihevioralne i kognitivne terapije. Ovi tretmani također mogu uključivati lijekove protiv anksioznosti, ali mnogi klinički psiholozi radije koriste samo modifikaciju ponašanja kad god je to moguće. Terapeuti mogu započeti stvaranjem sigurnog okruženja u kojem pacijent može doživjeti najblaži mogući oblik “šok stvarnosti”.
Ako je bolesnik opsjednut higijenom, na primjer, terapeut može uvesti predmet s vidljivom malom mrljom prljavštine. To isprva može potaknuti opsesivno-kompulzivnu reakciju, ali na kraju bi pacijent trebao naučiti kontrolirati svoje iracionalne misli jer prljavi predmet ne odgovara razini tjeskobe koja se prvo stvorila u umu oboljelog.