Tužbe za odgovornost zbog liječničke nesavjesnosti spadaju u deliktno pravo, a sastoje se od tužitelja ili grupe tužitelja koji optužuju tuženika, medicinskog djelatnika ili ustanovu za nemar. Tužitelj mora dokazati četiri elementa: da je postojala dužnost paziti, kršenje te obveze, ozljeda tužitelja i da postoji neposredan uzrok između ozljede i nemara koji se mogao predvidjeti i izbjeći bilo kakvom razumnom i razboritom zdravstvenom skrbi. pružatelj usluga. Suci često vagaju uobičajenu praksu drugih medicinskih stručnjaka u istoj industriji kada odlučuju o predmetu. Liječnici i drugi pružatelji zdravstvenih usluga kupuju osiguranje od liječničke nesavjesnosti kao zaštitu od tužbi za nesavjesno liječenje. U zamjenu za mjesečne ili godišnje premije, obično ih zastupaju odvjetnici koje osigurava osiguravajuće društvo.
Za početak, tužitelj mora dokazati da je postojala dužnost brige. Često je to najlakše dokazati, jer postoji obveza skrbi između svakog pacijenta i pružatelja zdravstvene skrbi. Čak i tamo gdje ne postoji pisani ugovor, često postoji impliciran ugovor za takve odnose. Dužnost također zahtijeva da medicinski djelatnik ima vještine i znanje za liječenje pacijenta na razuman i kompetentan način.
Drugi element koji se mora dokazati u tužbi za odgovornost za liječničku nesavjesnost je povreda dužnosti njege. Standard njege često se definira kao ono što bi razuman i kompetentan medicinski stručnjak s istim vještinama i istim poslovima primjenjivao u sličnim okolnostima. Razinu njege i odgovornosti često utvrđuje medicinska industrija, a tužitelj mora pokazati da ona nije bila ispunjena. Medicinski se stručnjak može proglasiti krivim za kršenje obveze njege jer nije dao informirani pristanak, kao što je uobičajeno i očekivano u medicinskoj profesiji.
Tužitelj obično ne može dobiti spor za odgovornost zbog liječničke nesavjesnosti ako ne dokaže pretrpljenu štetu. Neke od uobičajenih ozljeda koje tužitelji tvrde u tužbama za liječničku nesavjesnost uključuju bol i patnju, medicinske ozljede i povezane medicinske troškove, te izgubljenu plaću i sposobnost ostvarivanja prihoda.
Dokazivanje neposrednog uzroka često je najzahtjevniji element u slučaju odgovornosti za liječničku nesavjesnost. Tužitelj ima teret dokazati da je nemar bio bitan čimbenik nastalih ozljeda. Često nije dovoljno dokazati da je došlo do ozljede, već da je ozljeda proizašla iz nemarne radnje ili propusta liječnika, te da je takav nemar bio bitan čimbenik za ozljedu tužitelja. Obje strane često pozivaju vještake na klupu kako bi potvrdili neposredan razlog ili pokušali pokazati da ga nije bilo.