Omjer duga je vrsta financijskog omjera koji pomaže izračunati iznos koji tvrtka duguje u usporedbi s vrijednošću svoje imovine. To je alat koji se često koristi u određivanju zdravstvenog stanja tvrtke i njezine sposobnosti dugoročne otplate duga. Postoji i vrsta omjera duga potrošača, poznatija kao omjer duga i prihoda, koji djeluje na sličan način kako bi pokazao financijsko zdravlje pojedinca.
Za izračunavanje omjera duga tvrtke obično je potreban pristup bilanci. Bilanca će općenito pokazati, između ostalog, koliko je tvrtka dužna u dugovima i trenutnu vrijednost svoje imovine. Omjer duga tada se može odrediti dijeljenjem ukupnog duga s ukupnom imovinom. Općenito, što je rezultat veći, to se tvrtka više oslanja na kredit za poslovanje. Ako je rezultat veći od jedan, to obično znači da tvrtka zapravo ima više duga nego imovine.
Jedan slučaj u kojem se može procijeniti omjer duga tvrtke je kada tvrtka traži zajam. U ovom slučaju, zajmodavac će često gledati ovaj omjer kako bi utvrdio kolika je vjerojatnost da će tvrtka moći vratiti zajam. Stručnjaci se općenito slažu da što je veći omjer duga tvrtke, to je veći rizik od neplaćanja kredita. S druge strane, što je omjer niži, veća je vjerojatnost da će tvrtka obično moći vratiti zajam prema dogovoru.
Zbog činjenice da viši omjeri duga često koreliraju s većim rizikom za zajmodavca, tvrtke s visokim omjerom duga često moraju plaćati povećane kamate kada posuđuju novac. U nekim slučajevima, ako su omjeri duga previsoki, tvrtke možda uopće neće moći posuditi novac. Takve situacije općenito zahtijevaju od pogođenih tvrtki da traže dodatnu imovinu.
Osim što omjer duga pokazuje zdravlje tvrtke, on također može pomoći u prikazivanju financijskog zdravlja pojedinca. Omjeri osobnog duga ili omjeri duga i prihoda često se koriste za određivanje vjerojatnosti da će pojedinci moći otplatiti zajmove. Da bi se to izračunalo, potrebno je zbrojiti sve pojedinačne fiksne mjesečne troškove, kao što su plaćanje hipoteke, osiguranje vlasnika kuće, porezi na imovinu, plaćanja kreditnim karticama i druga redovita plaćanja zajma. Taj se iznos zatim podijeli s mjesečnim dohotkom osobe prije oporezivanja.
Za ovaj izračun, općenito, što je omjer niži, osoba ima manje duga i vjerojatnije je da će moći vratiti zajam. Zajmodavci obično postavljaju posebne smjernice za te omjere pri određivanju hoće li se osobi ponuditi zajam. Na primjer, za hipoteke u Sjedinjenim Državama, većina zajmodavaca zahtijeva da podnositelji zahtjeva imaju omjer duga od 36% ili manje. Kao i kod tvrtki, što je veći omjer duga neke osobe, to će on ili ona imati više problema s pronalaženjem odgovarajućih uvjeta zajma.